Nekadašnje snažno ribarsko središte na ulazu u Trogirsku valu danas živi novu stvarnost: turisti pune apartmane, a ribarske barke bez ribara sve češće ostaju vezane uz rivu.
Ribarska flota koja je nekoć na moru zauzimala čitavu široku uvalu sada stane u malu segetsku lučicu. Ivan Špika, jedan od rijetkih mlađih koji još drže do tradicije, priznaje da se broj kolega posljednjih godina drastično istanjio:
„Ribar sam već generacijama, ali nas je sve manje. Nekad je bilo cijelo selo u tome poslu – danas nas je tek nekoliko.”
Zimska bura i lovostaj dodatno usporavaju posao, kaže mladi Špika:
„Zbog bure i lovostaja nema izlaska na more. Sad čekamo bolja vremena i bolju ribu. Nije stanje baš bajno, ali nadamo se boljem.”
Starija generacija, iako prorijeđena, ne odustaje. Drago Rednak, u mjestu poznat kao Škoda, i u poodmaklim godinama izvuče barku čim se more smiri:
„Idem svaki dan kad je lijepo vrijeme, bacim udicu, dignem mrežu i to je to.”
Svjedoči kako je na moru „od 12. godine” i, uz smijeh, dodaje: „Još sam žestok, ali godine su tu.” U mjestu se još prepričava njegov rekordni ulov tune dug šest sati:
„Vukao sam je šest sati, od ribogojilišta do Segeta. Na kraju je izletjela na plažu.”
Nestanak prerađivačkih pogona, gašenje otkupnih mjesta i lagani odljev stanovništva mijenjaju svakodnevicu, a police trgovina sve češće zamjenjuju domaći ulov.
„Lakše je danas kupiti riblje štapiće nego kuhati svježu ribu”, sa sjetom primjećuje Špika.
Unatoč svemu, preostali segetski ribari ne odlažu mreže.
„Ako voliš ovaj posao, moraš ostati u njemu, bilo dobro ili loše. Sve ide u krug, nekad su dobre, nekad loše godine”, poručuje mladi nasljednik staroga zanata.
Turizam donosi prihode, ali i pritisak da se tradicionalni način života prilagodi novim potrebama. Hoće li se u Segetu Donjem i dalje u zoru čuti zvuk barke koja kreće na lovište, ovisit će upravo o upornosti ovih nekoliko preostalih čuvara mreža i priča iz dubina.