Na njemačkim cestama ponovno huče dvotaktni motori, a iz auspuha se vije gust plavi dim: nekadašnja istočnonjemačka „kutija na kotačima” doživljava iznenadnu renesansu.
Prema podacima saveznog autokluba KBA-a, danas je registrirano oko 40 800 Trabanta – čak 7 800 više nego prije deset godina. Najgrublje ocijenjen serijski automobil u povijesti tako je, paradoksalno, u porastu baš u godini kada se Njemačka sprema proslaviti 35. godišnjicu ponovnog ujedinjenja.
Glenn Kuschan, 58-godišnji mehaničar s juga Berlina, u svojoj radionici brine za cijelu flotu „Trabija”. Kaže da su mu klijenti „ljudi svih vrsta – od starijih ljudi koji su odrasli s Trabijem do mlađih koji stvarno žele model originalnog vozila”. I sam je zaljubljenik: posjeduje čak 23 primjerka, uključujući bijeli koji je naslijedio od oca i prešao više od pola milijuna kilometara.
Kultni status i jednostavna mehanika Kuschan smatra da je Trabi „dosegao kultni status” zbog neraskidive veze s padom Berlinskog zida i prizorima Istočnih Nijemaca koji su 1989. u koloni čekali prelazak granice. Thomas Schmidt (49), zaposlenik berlinskog Muzeja Trabija i vozač turističkih tura, potvrđuje tu emociju: „Praktički sam odrastao u Trabiju” i zato ga danas doživljava kao „dio svog identiteta”.
Za mnoge je ključ privlačnosti u robustnosti i pristupačnom održavanju. „On je kao mali trkač na duge staze, može sve, neuništiv je”, objašnjava Schmidt i dodaje da se zbog jednostavne tehnologije kvarovi rješavaju bez servisa: „Ako imate čekić, kliješta i malo žice, možete Trabantom stići do Lenjingrada.”
Od narodne ideje do muzejske atrakcije Prvi su primjerci sišli s trake 1957., kada je komunistički režim DDR-a tražio „automobil za narod”. Da bi se uštedjelo na uvozu čelika, karoserija je izrađena od plastike ojačane vlaknima papira ili pamuka, a dvotaktni motor proizvodio je buku i oblak izgorjelog ulja. Ipak, unatoč maksimalnoj brzini od tek 112 km/h i dugim listama čekanja – i do 15 godina – Trabant je ostao simbol mobilnosti Istočne Njemačke.
Posljednji ružičasti primjerak proizveden je 1991., no ljubav prema automobilu nije prestala. Danas posjetitelji Muzeja Trabija mogu birati među 20 vozila za obilazak komunističkih znamenitosti Berlina, dok brojni privatni entuzijasti, poput Kuschanovih kupaca, održavaju svoje limene ljubimce na cestama.
Kako se približava godišnjica ujedinjenja, sve je jasnije da ova ikonasta krntija – nekada predmet podsmijeha na autoputu prepunom Mercedesa i BMW-a – odbija završiti na otpadu. Umjesto toga, Trabant ponovno postaje prepoznatljiv znak njemačke povijesti i mehaničke upornosti.