Rijeka je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bila tiho, ali živo središte dviju misaonih disciplina. Dok su se drugdje slavile atletske medalje, na Industrijskoj ulici u prostorijama kluba Student stolovala je ploča za go, a nedaleko su nastajale šahovske zagonetke koje su osvajale svijet.
Zoran Mutabžija
• profesor informatike i prvak bivše države u gou
• 1980. izborio plasman na Drugo amatersko svjetsko prvenstvo u Tokiju među 32 najbolja igrača svijeta
• prije puta u Japan rekao je: „Odlazim učiti i steći dragocjeno iskustvo među najboljim igračima goa u svijetu.”
Mutabžijin uspjeh bio je ogroman za europskog predstavnika u igri staroj više od četiri tisuće godina. Riječka go zajednica, koja se oblikovala još šezdesetih, pratila je njegov napredak s ponosom, a duge večeri nad crno-bijelim kamenčićima bile su ispunjene debatama o strategiji i položaju.
Arsen Dobrila
• jedan od vodećih svjetskih šahovskih problemista
• stvarao složene kompozicije u kojima svaka figura ima točno određenu, nerijetko iznenađujuću ulogu
• o svome radu govorio je: „Problemisti nisu vremenski ograničeni. Oni nastoje načiniti što originalniju i potpuniju kompoziciju. Rad na temi može potrajati i nekoliko godina.”
Dobrila je vlastitu disciplinu opisao i ovim poetskim slikom: „Ako me već uspoređujete s lovcem, onda bih rekao da sam lovac koji opaža kako se u jednom jedinom kretanju prema plijenu mijenjaju sva godišnja doba.” Njegove kompozicije tiskale su se po stručnim revijama i donosile nagrade koje su Rijeku upisale na kartu šahovske umjetnosti.
Iako se nikada nisu susreli preko iste ploče, Mutabžiju i Dobrilu povezivala je ista filozofija: strpljenje, preciznost i tiha koncentracija. U vremenu kada se sportski uspjesi broje u sekundama i centimetrima, njih dvojica podsjećaju da vrhunski dosezi mogu nastati i u potpunoj tišini, između crnih i bijelih polja. Rijeka je tako 1980. imala svoje svjetske prvake – majstore misli čiji su potezi i danas lekcija o dubini igre i ljudske upornosti.