Odluka gdje i kako zbrinuti roditelja s demencijom jedna je od najemotivnijih i najtežih koje odrasla djeca mogu donijeti. Svoju je dvojbu javno podijelila žena koja je, želeći ostati anonimna, opisala put od prvih znakova bolesti do sukoba koji je zahvatio cijelu obitelj.
U početku su, kaže, bili tek sitni propusti: zaboravljene stvari, kratki trenuci dezorijentiranosti. No ubrzo je svakodnevica postala opasna – otac je znao ostaviti uključen štednjak, noću lutati iz kuće i izgubiti se. U strahu da bi mogao ozlijediti sebe ili druge, kćer je pokušala organizirati dežurstva s bratom i sestrom. Njeni prijedlozi, međutim, naišli su na odbijanje uz poruku da „pretjeruje” i da sama riješi problem jer živi najbliže ocu.
Iscrpljena i svjesna rastućeg rizika, odlučila je oca preseliti u dom za starije osobe. Tada je, kaže, postala „negativac” obitelji: braća i sestre optužili su je da je napustila oca i proglasili je sebičnom. Dilema je trajala sve dok iz doma nije stigao poziv – medicinsko osoblje javilo joj je da se otac dobro prilagodio, redovito jede, spava, sudjeluje u aktivnostima i druženju te ima stalni nadzor koji u kućnim uvjetima više nije bilo moguće osigurati.
Iako su je vijesti smirile, obiteljske optužbe nisu utihnule. Priča tako otvara šire pitanje: je li preseljenje u dom znak odustajanja ili zapravo odgovorne brige? Stručnjaci podsjećaju da demencija ne pogađa samo oboljelog nego cijelu obitelj. Bolest postupno oduzima samostalnost, a njegovatelji se često suočavaju s fizičkom i emocionalnom iscrpljenošću. U situacijama kada je sigurnost ozbiljno ugrožena, profesionalna skrb može biti humanije i sigurnije rješenje.
Ispovijest anonimne kćeri podsjeća da idealnog odgovora često nema. Ono što se izvana može činiti hladnim potezom, iznutra je nerijetko rezultat straha, umora i iskrene želje da voljena osoba bude na sigurnom.