Čitatelji na hrvatskom jeziku dobili su novu priliku upoznati se s opusom ruskog nobelovca Ivana Bunjina: zagrebački V.B.Z. objavio je zbirku kratkih priča „Tamne aleje” u prijevodu i s pogovorom Ive Alebića.
Autor koji je 1933. primio Nobelovu nagradu napisao je većinu ovih 38 priča između 1937. i 1944., tijekom emigrantskih godina provedenih u Francuskoj. Iako su nastale uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata, radnje su gotovo isključivo smještene u predrevolucionarnu Carsku Rusiju – svijet koji je „otpuhala“ Oktobarska revolucija.
• Prvo izdanje s jedanaest priča tiskano je 1943. u New Yorku, a cjelovita verzija s dodatnih 27 tekstova objavljena je 1946. u Parizu. • Tematski, Bunjin ostaje dosljedan: sve su priče ljubavne, prožete nostalgijom, žalom i osjećajem gubitka. • Stilski, riječ je o autoru poznatom po „brokatnim” rečenicama – slojevitim, bogatim i istodobno sažetim, primjeru kako kratka priča može biti i „komprimirani roman”.
Kritika ističe da je Bunjin svojim „raspisanim” stilom uspio pomiriti zahtjevnu ekonomiju forme s raskošnom jezičnom teksturom, no suvremeni će čitatelj primijetiti i androcentričnu perspektivu: muški likovi razrađeni su do nijansi, dok su žene često tek dramatske „šponde”. Unatoč tom ograničenju epohe, njegova se spisateljska veličina ne dovodi u pitanje.
Bunjinovo književno i životno putovanje – od plemićkog djetinjstva u Voronježu, preko emigracije u Sofiju, Beograd i naposljetku Grasse, gdje je ostao do smrti 1953. – zrcali se u pričama koje, prema Alebiću, funkcioniraju kao „katalog mogućnosti” kratke proze.
Objavljivanjem „Tamnih aleja” hrvatska publika dobiva dobrodošlo podsjećanje na klasika koji je, čak i s jednim motivom u fokusu, sposoban pokazati impresivan raspon emocija, formi i pripovjedačke vještine.
