Nuklearni fizičar i bivši saborski zastupnik Tonči Tadić upozorava da se najbliže hrvatskim granicama američke nuklearne bombe nalaze u talijanskim zračnim bazama Aviano i Ghedi. Aviano je oko 350 kilometara zračne linije od Zagreba, dok je Ghedi udaljen približno 500 kilometara.
Prema Tadiću, zapadne sile nuklearni arsenal tradicionalno razmještaju „duboko unutar teritorija“, a ne u državama na prvoj crti potencijalnog bojišta. I Rusija, kaže, slijedi istu logiku.
Međutim, Poljska je već zatražila raspoređivanje savezničkih bojevih glava, a Tadić predviđa da bi se – u slučaju da posumnja u zaštitu američkog „nuklearnog kišobrana“ – i Njemačka mogla odlučiti na razvoj vlastite bombe.
„Što se kapaciteta tiče, moguće buduće europske nuklearne sile mogli bi postati i Italija, Švedska, Poljska, Turska pa čak i Španjolska. Sve te države raspolažu znanjem, tehnologijom i budžetom od desetak do dvadesetak milijardi eura potrebitih za takav projekt. Nije to beskrajno komplicirano“, izjavio je Tadić.
Govoreći o postojećim zalihama, Tadić procjenjuje da Rusija ima oko 6500 bojevih glava, ali naglašava da je operativno spremno tek 1600, od čega „barem trećina trenutačno nije upotrebljiva“ zbog zastarjele tehnologije i fuzijskog goriva. „Ne možemo ozbiljno shvaćati bojevu glavu staru trideset godina. Nitko ne vozi toliko star automobil, a kamoli da će lansirati toliko staru bojevu glavu“, dodaje on.
Uspoređujući druge sile, Tadić navodi da Kina raspolaže s oko 400 bojevih glava, dok Francuska i Ujedinjena Kraljevina imaju približno 140 svaka. Europske članice NATO-a koje već posjeduju oružje, zajedno s američkim projektilima stacioniranim u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Belgiji, ostaju ključni faktor sigurnosne ravnoteže na kontinentu.
Stručnjak zaključuje da bi promjene u američkoj sigurnosnoj politici ili rastuće geopolitičke napetosti mogle potaknuti širenje nuklearnih ambicija u Europi, ali podsjeća da se već desetljećima održava praksa držanja bojevih glava što dalje od mogućeg bojišta.