Prošli je tjedan u svečanoj dvorani Sveučilišta u Uppsali objavljen prijedlog prvog službenog „kulturnog kanona” Kraljevine Švedske – popisa od 100 djela, izuma, zakona i mjesta za koje se smatra da su oblikovali nacionalni identitet. Umjesto željene „zajedničke karte i kompasa”, dokument je otvorio novu frontu u ionako napetoj debati o švedskom identitetu.
Glavne točke prijepora
- Pop-senzacija Abba, kao i gotovo sve nastalo nakon 1975., potpuno je izostavljena.
- Od 11 tematskih kategorija samo je jedna stavka muslimanske baštine (povijesna sinagoga Marstrand, ne džamija), iako u zemlji živi više od 800 000 muslimana.
- Među uvrštenima su Biblija Gustava Vase iz 1541., Pipi Duga Čarapa, Ikea, pravo na slobodno kretanje prirodom (allemansrätten), očinstvo s plaćenim dopustom, jojkovi sjevernih Sámija, Nobelova nagrada te filmovi Ingmara Bergmana i drame Augusta Strindberga.
Švedska javnost mogla je paralelno predlagati vlastiti „narodni kanon”; pristiglo je oko 10 000 prijedloga – od reperice Silvane Imam do omiljene kebab-pizze – no nijedan nije završio u službenoj verziji.
„Vrlo isključivo”
Povjesničar Lars Trägårdh, predsjednik povjerenstva, poručio je kako Švedska mora prigrliti „demokratski nacionalizam” te upozorio da su se „okrenuli od švedske kulture i švedske nacije”. Istodobno je priznao da popis mora biti „pokretni objekt” koji se redovito ažurira.
Bivša članica radne skupine Marlen Eskander ocijenila je projekt „vrlo isključivim”, dodavši: „Postavljanje granice od 50 godina namjerno isključuje suvremena iskustva.”
Ministrica kulture Parisa Liljestrand odbacila je optužbe da je riječ o pobjedi krajnje desnice: „Projektu su pripisane namjere koje postoje samo u mašti njegovih kritičara… Ovo je inicijativa za uključivanje.”
No kulturni kolumnist Björn Wiman nazvao je rezultat „smiješnim” i sugerirao da bi „AI mogao predložiti isto”.
Širi kontekst
Kanon je nastao kao dio koalicijskog dogovora manjinske vlade Umerenih, koja ovisi o podršci desnih Švedskih demokrata. Objavljen je usred jačanja identitetske politike i rasta antimigrantskog raspoloženja, pri čemu nacionalna nostalgija često služi kao političko oruđe.
Sljedeći korak bit će javna rasprava i eventualne dopune, no već sada je jasno da je pokušaj definiranja „švedskosti” otvorio više pitanja nego što je ponudio odgovora.