Broj studenata na hrvatskim visokim učilištima pada već četvrtu godinu zaredom, dok ponuda novih studijskih programa ne prestaje rasti. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u zimskom semestru 2024./25. studiralo je 147 454 studenta – gotovo 7 500 manje nego 2021. godine, kada ih je bilo blizu 155 000.
Istodobno, Agencija za znanost i visoko obrazovanje navodi da je nakon ljetnog upisnog roka ostalo 15 259 slobodnih mjesta, a čak 61 studij – s ukupno 782 mjesta – nije upisao nijedan maturant. Najveći interes i dalje vlada za ekonomiju, elektrotehniku i računarstvo, pravo i sestrinstvo, dok su gluma, logopedija, kriminalistika i radiološka tehnologija najteži za upis zbog ograničenih kvota. Na suprotnom kraju ljestvice nalaze se drvna tehnologija, poljoprivreda i metalurgija te brojni programi iz ekonomije i IT-a koji unatoč popularnosti struke ne uspijevaju privući studente.
Struktura studentskog tijela pokazuje da 83,3 % studira na fakultetima, 15 % na veleučilištima, 1,7 % na umjetničkim akademijama, a tek 0,1 % na visokim školama. Žene čine 58,4 % ukupne populacije, a na sveučilišnim programima čak 62 %. Dvije trećine studenata upisano je redovno, pri čemu se 43 % odlučuje za društvene, a 29 % za tehničke znanosti.
Profesor Predrag Marković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorava da problemi nisu samo demografski. „Mladi sve više idu kraćim putem, stvar je ubrzala želja mladih ljudi da što prije dobiju kruh u ruke i bolje plaćeni posao”, kaže Marković, dodajući kako državna matura dodatno odvraća od upisa na studij. Pritom fakulteti, u strahu od praznih klupa, spuštaju kriterije: „Postoji strah od gubitka radnih mjesta, dolazi do popuštanja razine kvalitete kako bi dobili studente, i to je zapravo najgora posljedica.”
Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs poručio je da bi sveučilišta trebala reorganizirati programe i smanjiti paralelna udvajanja, no profesor Marković ističe da „već 20 godina guramo glavu pod tepih, a nitko nije napravio sustavnu analizu o tome po kojem ključu stvaramo studije i koliko sve to košta”.
Pad se nastavlja i nakon upisa: prijelaz s prve na drugu godinu svake akademske godine „pojede” oko 6 000 studenata. Razloge Marković vidi u promijenjenim očekivanjima: mladi žele brze rezultate i spremniji su na odustajanje, pogotovo kad izostaju financijske sankcije za prekid studija.
Trend sve manjeg broja studenata uz ekspanziju programa otvara pitanje održivosti sustava – i potiče raspravu o tome treba li hrvatsko visoko obrazovanje prije svega smanjiti kvote ili redefinirati svoju svrhu u vremenu ubrzanih promjena tržišta rada.