RAMALLAH – Stotine ljudi slile su se ispred kazališta u središtu Ramallaha čim su u daljini ugledali autobuse s oslobođenim Palestincima. Po prvi put nakon godina, a za neke i desetljeća, zagrlili su oca, brata ili supruga – iscrpljene, s urezanim podljevima i ispijenih lica.
• Ukupno je u ponedjeljak iz izraelskih zatvora pušteno oko 1 988 ljudi. – 88 ih je iskrcano na Zapadnoj obali. – Oko 1 700 ranije uhićenih u Pojasu Gaze vraćeno je u taj razoreni teritorij, a manji broj prebačen je u susjedne zemlje.
Oslobađanje je uslijedilo neposredno nakon što su svi živi izraelski taoci vraćeni iz Gaze i predstavlja prvu fazu prekida vatre koji bi, nadaju se pregovarači, mogao okončati dvogodišnji rat.
Prije ponedjeljka u izraelskim je zatvorima bilo 11 056 Palestinaca. U administrativnom pritvoru, bez optužnice i suđenja, nalazilo se najmanje 3 500 ljudi, pokazuju podaci ljudskopravaške udruge. Vojna baza podataka pak otkriva da je tek četvrtina uhićenih iz Gaze klasificirana kao borci.
„Zaključali su ga 24 godine”, uzviknuo je rođak Sabera Masalme, člana Fataha, dok je novopridošlog zatočenika podizao na ramena. Masalma je 2002. osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u postavljanju eksploziva. Rođak mu je preko mobitela odmah spojio odraslu nećakinju koju nikada nije vidio. „On izgleda kao mrtvo tijelo. Ali vratit ćemo ga u život”, dodao je, objašnjavajući kako će prvi obrok morati biti oprezno odmjeren jer mu se želudac od zatvorske hrane odvikao od normalnih porcija.
Slične traume vidjele su se i na licima ostalih. Uz izbočene jagodične kosti mnogi su hodali oslanjajući se na rodbinu; neki su pokazivali svježe masnice. Na pitanja o zatvorskim uvjetima jedan je zatočenik samo slegnuo ramenima: „Bilo je užasno.” Drugi je kratko rekao da su posljednje dvije godine bile „najgore u životu”, moleći da mu se ime ne objavi.
Organizacije za ljudska prava godinama upozoravaju na sustavno uskraćivanje medicinske skrbi, nedovoljnu prehranu i fizičko nasilje nad Palestincima u izraelskim zatvorima. Izrael uzvraća da njegovi zatvorski standardi poštuju međunarodno pravo.
Slavlje je, međutim, imalo stroga ograničenja. Izraelska je vojska razaslala letke s porukom: „Nadziremo vas posvuda.” Na istim su letcima građani upozoreni da bi za isticanje zastava ili okupljanje mogli biti privedeni. Suzavac je ispaljen na rodbinu i novinare ispred zatvora Ofer.
Za neke obitelji veselje se pretvorilo u očaj. Na terenu su kružila dva popisa: jedan je obećavao povratak kući, drugi deportaciju u Gazu. Kada njezin brat nije sišao s posljednjeg autobusa, Umm Abed je zajecala: „Dva dana čekamo. Rekli su nam da ne smijemo slaviti, pa neka ga barem puste kući.” Slični krikovi čuli su se iz gomile: „Zašto ga protjeruju?”
Dok su ulice Ramallaha odjekivale pjesmom, na mnogim su se licima smjenjivali ushićenje i bol. Puštanje gotovo 2 000 ljudi unijelo je tračak nade, ali i otvorilo nova pitanja – gdje su oni koji nisu stigli kući i što ih čeka iza granica Gaze.