Premijerom filma „Josephine” redateljice Beth de Araújo na festivalu Sundance publika je dobila jedno od najupečatljivijih djela godine. Drugi dugometražni uradak brazilsko-američke autorice prati osmogodišnju Josephine (iznimna debitantica Mason Reeves) koja tijekom bezbrižne igre nogometa s ocem Damienom (Channing Tatum) u sanfranciskom parku svjedoči brutalnom silovanju trkačice.
Za razliku od mnogih post-MeToo filmova koji seksualno nasilje prikazuju posredno, de Araújo ne skreće pogled. Kamera snimateljice Grete Zozule paralelno bilježi zločin i djevojčino zaprepašteno lice, naglašavajući nerazumijevanje i fascinaciju djeteta pred užasom koji ne može pojmiti.
Posljedice traumatičnog prizora čine središte priče. Policija Josephine odvodi u isti automobil s potresenom žrtvom te joj dopušta da pogleda uhapšenog napadača, čime dodatno produbljuje njezine traume. Roditelji, i sami slomljeni, pokušavaju je zaštititi – majka (Gemma Chan) nudi terapiju, otac je vodi na tečajeve samoobrane – ali nitko joj ne objašnjava što je zapravo vidjela. Kada djevojčica pita hoće li se to dogoditi i njoj, Damien samo ponavlja: „Nikada ti se to neće dogoditi”, frazu koja joj ne pruža odgovore.
Film postupno prelazi iz gotovo horor atmosfere u sudsku dramu, kulminirajući dojmljivom završnom scenom suđenja. Scenarij povremeno gubi ritam u zadnjoj trećini, no autoričina preciznost u prikazu dječjeg unutarnjeg rasula ostaje neupitna.
Glumački, „Josephine” počiva na dvjema izvanrednim izvedbama. Mason Reeves suvereno nosi kompleksnu ulogu, dok Channing Tatum pruža vjerojatno najdublji portret karijere – oca koji istodobno griješi i čezne da zaštiti dijete. Njegova smirenost, a potom i eksplozija nemoći, ostavljaju trajni dojam.
„Josephine” je film koji se ne zaboravlja lako. Intimna priča o izgubljenoj nevinosti, pogrešnim potezima odraslih i ranjivosti obitelji ostaje uz gledatelja dugo nakon odjavne špice.