Plan Europske unije da do 2030. godine izgradi vlastiti „Europski zračni štit”, „Europski svemirski štit”, sustav nadzora istočnog krila i zajedničku obranu od dronova otvorio je niz pitanja o hrvatskoj ulozi i sposobnostima.
Prema najavama, Nizozemska, Hrvatska i Latvija trebale bi predvoditi razvoj europskih kapaciteta za proizvodnju i obranu od bespilotnih letjelica. Istodobno je u javnost procurila informacija o mogućoj vojno-industrijskoj prenamjeni brodogradilišta Uljanik te o interesu njemačkog diva Rheinmetalla za riječki 3. maj. Vlada je s Hrvatskom gospodarskom komorom potpisala ugovor koji domaće proizvođače oružja okuplja u jedinstveni klaster i osigurava im javno financiranje nastupa na vojnim sajmovima.
Ipak, u praksi se često spominju tek tri aktivne hrvatske tvrtke – proizvođač pješačkog naoružanja, proizvođač kaciga i tvrtka za dronove – pa analitičari sumnjaju u sustavnost pokušaja da se izgradi ozbiljna obrambena industrija.
„I ne samo to, nego je u sklopu toga plana posrijedi sasvim pogrešna tema i fokus”, ocjenjuje bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić. Smatra da je prava globalna bitka usredotočena na razvoj umjetne inteligencije, u kojoj dominiraju Sjedinjene Države i Kina, dok Europska unija „ostaje negdje po strani”. Fižulić upozorava da domaća politička i ekonomska elita „ne razumije da su nastupila druga pravila igre” te da bi AI-projekti trebali imati prednost u regulaciji, jer će „sve drugo dodatno oslabiti našu i europsku poziciju”.
Za hrvatsku vojnu brodogradnju, dodaje, prilika je propuštena još prije četvrt stoljeća kada je zemlja bila konkurentna, no europski rivali „nisu željeli ostaviti dio kolača”.
Ekonomist Luka Brkić podsjeća da se godinama zalaže za tzv. dvojnu proizvodnju, civilnu i vojnu u istim pogonima. Danas, kaže, Hrvatska i Europa riskiraju da postanu „žrtve vojno-industrijskog profita” jer nema jasne rasprave o tome tko je neprijatelj, niti kako zajednička europska obrambena politika korespondira s drugim prioritetima poput zelene tranzicije.
Brkić problematizira i ideju da države članice NATO-a izdvajaju najmanje pet posto BDP-a za obranu: „Najprije je zadan iznos, a tek se poslije raspravlja na što će se novac potrošiti. Tko će dati onih 800 milijardi eura?” Strahuje da bi se hrvatska brodogradnja mogla „utopiti u profitu stranih kompanija”.
Obojica sugovornika slažu se da ubrzana militarizacija bez temeljite analize prijeti daljnjom političkom i gospodarskom marginalizacijom Hrvatske. „Doveli smo se u poziciju da si ne možemo pomoći kad je industrija, pa tako i vojna, u pitanju. Ostaje nam ono ‘veži konja gdje ti aga kaže’”, zaključuje Brkić.
Dok Bruxelles definira ambiciozne rokove, a Zagreb najavljuje klastere, ostaje otvoreno pitanje može li nekoliko domaćih tvrtki i prenamijenjeno brodogradilište zaista preokrenuti trend industrijskog osipanja ili će Hrvatska, kako upozoravaju analitičari, i dalje promatrati kako ključne tehnologije i profite odnose drugi.