ZAGREB – Mađarska redateljica Ildikó Enyedi nakon uspješnog povratka s „Tijelom i dušom” nastavlja ritam snimanja dugometražnih filmova svake četiri godine. Njezin najnoviji naslov „Tihi prijatelj” („Stille Freundin”/„Silent Friend”) iz 2025. doživio je hrvatsku premijeru na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu.
Film od dva i pol sata ambiciozno razapinje radnju kroz tri vremenska razdoblja – 1908., 1972. i 2020. – a povezuje ih ginko posađen još 1832. godine. Enyedi je svako poglavlje snimila u drugom formatu: prvi, crno-bijeli segment na 35-milimetarskoj vrpci, drugi na 16-milimetarskom filmu, a suvremeni dio digitalno, sukladno mijeni epoha.
• 1908.: Grete (Luna Wedler) kao prva studentica znanosti na hamburškom sveučilištu sukobljava se s profesorima-seksistima i otkriva svijet botanike. • 1972.: student književnosti Hannes (Enzo Brumm) neočekivano razvija privrženost prema geraniji koju mu na čuvanje ostavlja botaničarka Gundula (Marlene Brown). • 2020.: neuroznanstvenik Tony Wong (Tony Leung), inače specijalist za moždane valove beba, usred pandemije prelazi na proučavanje biologije stabala uz online potporu francuske botaničarke Alice Sauvage (Léa Seydoux), koja primjećuje: „Kad gledam botanički vrt, vidim usamljene duše.”
Premda međunarodna glumačka postava – posebice azijska zvijezda Tony Leung u svojoj prvoj europskoj ulozi – izaziva interes, kritičari zamjeraju da likovi ostaju distancirani. Emocionalno središte preuzima samo stablo ginka, prikazano kao „tihi prijatelj” koji stoljećima nijemo promatra ljudske sudbine. Film izravno postavlja pitanje: „Što ako nas stabla promatraju na isti način kao mi njih?”
U vizualno raskošnim prizorima – patka koja klizi preko odraza krošnje na jezeru ili sjena stabla koja „miluje” usnulog Wonga – Enyedi, nadahnuta poetikom Terrencea Malicka, istražuje prolaznost vremena i krhkost ljudskih veza narušenih pandemijom, nasuprot trajnosti prirode.
Iako joj se ponegdje zamjera pretjerana „artsy” poetika, mađarska autorica ovim je radom potvrdila status jedne od najosebujnijih europskih redateljica, a zagrebačka publika nagradila je film dugim pljeskom. Ginko iz 1832. tako je, barem na platnu, postao najtiši, ali i najupečatljiviji svjedok ljudskih priča.