Između 1915. i 1926. svijet je pogodila opskurna neurološka epidemija poznata kao encephalitis lethargica ili, kako su je Britanci prozvali, „sleepy sickness“. U nešto više od desetljeća oboljelo je prema procjenama više od milijun ljudi, a najmanje 500 000 umrlo je ili ostalo trajno onesposobljeno.
Simptomi su bili toliko zastrašujući da su liječnici govorili o „živim kipovima“. Pacijenti bi iznenada klonuli od umora, zagledani u prazninu, nesposobni govoriti, treptati ili micati udove. Neki su padali u duboku letargiju koja je potrajala tjednima ili mjesecima; drugi su pak razvijali nagle promjene osobnosti, sumanutost ili neobuzdanu agresiju.
Vrhunac epidemije zabilježen je početkom 1920-ih, kada su bolnice od Los Angelesa do Berlina bile pretrpane ljudima zaglavljenima između sna i jave. Unatoč golemom trudu liječnika i znanstvenika, uzrok nikad nije otkriven. U jednom trenutku sumnjalo se na virus gripe koji je paralelno harao planetom, no nijedna teorija nije potvrđena.
Jednako naglo kao što je buknula, „bolest spavanja“ se povukla. Krajem dvadesetih gotovo da više nije bilo novih slučajeva, a misterij njezina nastanka i nestanka ostao je neriješen do danas. Preživjeli su, međutim, nastavili nositi teret posljedica: mnogi su razvili postencefalitički parkinsonizam, obilježen ukočenošću mišića, drhtanjem i gubitkom mimike.
Moderni liječnici povremeno prijavljuju sporadične pacijente sa sličnom kliničkom slikom, no pandemijski razmjeri iz prošlog stoljeća nikada se nisu ponovili. Encephalitis lethargica ostaje zlokobni podsjetnik na granice medicinskog znanja – i upozorenje koliko brzo nepoznata bolest može preokrenuti živote milijuna ljudi.