Višnja Bonić, danas umirovljena narednica Hrvatske vojske, u rat je ušla s 25 godina – i to ravno iz Njemačke, gdje je 1990. pokušavala izgraditi novi život. Kad je na televiziji vidjela „balvan-revoluciju”, kaže, više nije mogla mirno sjediti.
„Nisam htjela biti u inozemstvu dok je u mojoj Hrvatskoj situacija bila dovedena do usijanja”, prisjeća se.
Povratak i prva postrojba
• Po povratku se pokušala priključiti policiji, no poziv nije stigao. • Nakon što su sva tri brata otišla u postrojbe HV-a, potajno je ušla u 126. sinjsku brigadu. • U lipnju 1992. prelazi u 4. gardijsku brigadu „Pauci”, gdje ostaje do umirovljenja 2006. – punih 14 godina.
Logistička jezgra „Pauka”
U Četvrtoj je radila u Logističkoj satniji: nabavljala hranu, streljivo i sve što je bilo potrebno prvoj crti. „Logistika radi 24 sata; i mi smo bili na udaru”, kaže, podsjećajući da je satnik Ivan Rubić, zapovjednik satnije, poginuo od granate neposredno prije „Oluje”.
Pet godina čekanja „Oluje”
Operaciju je dočekala s istim žarom kao i borci na crti.
„Mi smo tu 'Oluju' čekali pet godina… kad je stigla zapovijed da krenemo na Knin, plakali smo od sreće.”
Ulazak u grad opisuje kao trenutak u kojem se „sve stalo u dvije riječi – naš Knin”. Civile su, kaže, smjestili unutar vojarne kako bi ih zaštitili, dok je među vojnicima vladalo „oduševljenje koje se ne može opisati riječima”.
Život nakon rata
Bonić je ostala u vojsci, stekla čin narednice i rodila dvije kćeri dok je služila u Kninu. U Četvrtoj je, dodaje, bilo oko 70 žena: „Bile smo ravnopravne s muškim pripadnicima, a oni su nas štitili kao sestre.”
Obiteljska tradicija
Sva četvorica djece njezine majke Ive – uključujući i Višnju – sudjelovala su u ratu. Danas, kaže, ne bi dvojila ni sekunde ako bi domovini ponovno zatrebala pomoć: „Isti bih trenutak obula čizme.” Isto vjeruje i za svoje kćeri.
Čvrste ratne veze
S članovima brigade do danas je ostala bliska; sastaju se u braniteljskoj udruzi, na kavi – ali, kako primjećuje, i na pogrebima suboraca pogođenih teškim bolestima.
Heroji iz sjene
Posebno ističe izvidnike Četvrte: „Ljudi koji bi se po nekoliko dana uvlačili u neprijateljske linije, a nitko nije znao jesu li živi… To su veliki heroji.”
Nasljedstvo jednog oca
Patriotizam joj je, kaže, usadio otac Mirko, koji nije dočekao slobodnu Hrvatsku. „Umjesto da sam obula štikle i šetala Rivom, ja sam navikla na čizme – i nikad nisam požalila.”