Izraelsko-američki startup Stardust Solutions ubrzano razvija tehnologiju kojom bi u stratosferu raspršivao reflektirajuće čestice kako bi smanjio količinu Sunčeve svjetlosti koja dopire do Zemlje i tako privremeno snizio globalnu temperaturu. Tvrtka je već osigurala oko 75 milijuna dolara i planira mrežu zrakoplova koji bi operirali ponajprije iznad tropskog pojasa, gdje se očekuje najveći učinak hlađenja.
Potraga za vjerodostojnošću
Početkom 2024. Stardust je pomoć potražio od Jánosa Pásztora, bivšeg visokog dužnosnika za klimu pri UN-u i veterana svih ključnih klimatskih pregovora od 1990-ih. Pásztor je pristao izraditi prijedlog pravila za transparentnost, nadzor i odgovornost projekta.
Iako je u rujnu 2024. u izvješću pohvalio brzinu razvoja, upozorio je na gotovo potpunu netransparentnost tvrtke te predložio moratorij dok se ne provedu neovisna istraživanja. Nakon što je napustio suradnju, uvidio je da njegove preporuke nisu usvojene: tehnički detalji nisu objavljeni, mrežna stranica je skrivena, a vanjski znanstvenici moraju potpisivati stroge ugovore o povjerljivosti.
Znanstvena i geopolitička upozorenja
Stručnjaci strahuju da bi solarno geo-inženjerstvo moglo poremetiti obrasce padalina, pojačati suše ili oslabiti monsune. Posebno se bojimo tzv. „šoka prekida” – naglog skoka temperatura ako bi se raspršivanje iznenada zaustavilo. Gotovo 600 znanstvenika već je pozvalo na globalnu zabranu ovakvih eksperimenata, no međunarodna pravila još ne postoje, što otvara prostor privatnim poduzetnicima da djeluju bez javnog nadzora.
Na geopolitičkoj razini raste bojazan da bi države mogle početi međusobno optuživati za manipuliranje klimom ili koristiti tehnologiju kao sredstvo pritiska.
Pásztor: „Društvo mora odlučiti”
Pásztor priznaje da ga brine vlastita uloga u jačanju vjerodostojnosti Stardusta, ali smatra da se tehnologija ne može zaustaviti ignoriranjem: „Društvo mora odlučiti želi li zabraniti ove tehnologije ili stvoriti regulacije kojima će se voditi.”
Njegov današnji skepticizam proizlazi iz višedesetljetnog iskustva. Sjeća se euforije nakon Kyota – „Bili smo sretni, postizali smo rezultate, imali smo ugovor” – ali i trenutka kad je 2015. u Luksemburgu čuo da SAD neće prihvatiti obvezujuće limite emisija: „Bio sam šokiran.”
Rast nacionalizma, dobrovoljna priroda Pariškog sporazuma i povremeno povlačenje velikih sila iz dogovora dodatno su ga uvjerili da klasični pregovarački okvir nije dovoljan. Zato, kaže, globalna rasprava o solarnoj geo-inženjeriji mora započeti odmah, uz jasna pravila i međunarodni nadzor, kako bi se spriječilo da „malena skupina poduzetnika stekne moć nad klimom cijeloga planeta”.