Ante Ružić, legendarni splitski osebujnjak poznat pod nadimkom Baćo, umro je 28. prosinca 1936. godine u svojoj potleušici usred Geta. Splitska je javnost ostala zaprepaštena viješću da je čovjek koji je desetljećima raspirivao smijeh i divljenje pronađen mrtav na podu, bez kreveta i pokrivača.
Baćo je slavu stekao nevjerojatnim trkačkim pothvatima. Prema zapisima povjesničara umjetnosti Gorana Borčića, od Drniša do Knina prelazio je za sat i pol, a do Šibenika za dva sata i deset minuta. Sam sebe je nazivao „svjetskim trkačem“ i „strojem za trčanje“, pa se utrkivao s konjem – i pobijedio. Trčao je za Sudamju, po splitskim ulicama, ali i u Zagrebu, Rijeci te mnogim dalmatinskim gradovima, ponekad rame uz rame sa sinom Izidorom.
Osim brze noge, Ružić je imao i osebujan modni stil: zgužvani polucilindar ili gologlava glava, poderano odijelo i obavezni cvijet na zapećku. Uvijek je na prsima nosio dopisnicu s navodnim odličjima, kojom je, tvrdio je, promovirao sebe, suprugu Mariju Valeriju i sina Vilima I.
Živio je od „besida“ po splitskim gostionicama, gdje je pričama zarađivao za objed i čašu vina. U veljači 1928. čak je preuzeo dirigentsku palicu Jazz banda u konobi K ugoru u Getu, pokazujući i glazbeni talent.
Njegova je mašta sezala i do tiskarskih valjaka. Pripisivao si je desetke humorističnih listova – od „Letka“, za koji je tvrdio da je osnovan prije „Novog doba“, do „Šupjače“, „Zrcala“ i „Verduna“. Zbog satiričnih tekstova više je puta završio u tamnici sv. Roka u Starom lazaretu.
Političku je sreću okušao 1922. kandidiravši se za načelnika Splita. Osvojio je svega dva glasa, no ni poraz ga nije pokolebao da i dalje zabavlja prolaznike.
Unatoč popularnosti, posljednji ispraćaj bio je sumoran: Baćovo tijelo prevezeno je na groblje u običnim mrtvačkim kolima, bez pratnje kojom su ga Splićani željeli počastiti. Time je završila životna trka splitskog redikula čije priče i bravure i danas prepričavaju generacije.