U doba socijalističkih nestašica, početak travnja 1986. u središtu Rijeke pretvorio se u pravu potrošačku groznicu. Redovi su se formirali pred prodavaonicom „Planike” na Korzu čim je stigla ograničena pošiljka licencno proizvedenih Adidasovih tenisica – tadašnjeg sinonima za prestiž, ali i nedostižnu sportsku opremu.
Prema svjedočenju tadašnje poslovođe, najpoželjniji su bili modeli „top ten” i „Ivan Lendl”, za koje je bilo potrebno izdvojiti 12 995 dinara. Nešto povoljniji, ali jednako traženi „wimbledon” i „grand prix” stajali su 8 970 dinara. Svaki je model stigao u samo 40 do 60 pari, pa su kutije nestajale gotovo brže nego što su ih prodavači uspjeli složiti na police.
Današnjim kupcima, naviknutima na pretrpane trgovine i beskonačan izbor, teško je zamisliti vrijeme kada je jedan par tenisica mogao izazvati gradski događaj. No, riječki redovi iz ’86. podsjećaju koliko je modni predmet, u tadašnjem sustavu ograničene ponude, mogao postati simbol želje i statusa.