U najnovijem projektu redatelja Boruta Šeparovića naslovljenom „Solaris 2” kazališna pozornica pretvara se u svojevrsni laboratorij za scensko simuliranje kultnog filma „Solaris” Andreja Tarkovskog.
Prema konceptu predstave, glumci služe kao „živi materijali”: njihova tijela i pokreti korišteni su isključivo kao rekviziti kako bi se na sceni stvorio što vjerniji paralelizam s originalnim filmskim kadrovima. U tom procesu publika svjedoči i namjernim „gličevima” – sitnim trzajima i odstupanjima – koji naglašavaju razliku između žive izvedbe i projekcije.
Dodatnu dimenziju donosi ugradnja umjetne inteligencije, programski zadane da glumce tretira isključivo kao objekte u scenografiji. Time se, ističe Šeparović, istražuje pitanje dehumanizacije umjetnika u eri digitalnih tehnologija te preispituje granica između čovjeka i stroja.
„Solaris 2” tako spaja kazalište, film i algoritamsku logiku u radikalni eksperiment koji propituje autonomiju izvođača, a publici nudi uznemirujuće preciznu, gotovo robotsku rekreaciju Tarkovskoga – uz tek minimalna ljudska odstupanja koja podsjećaju da je riječ o živim bićima, a ne o savršenoj replici.