U svega nekoliko dana zagrebačka publika svjedočila je dvjema posve različitim, ali tematski bliskim predstavama u kojima je smrt najvažniji scenski partner.
Prvi je u Zagrebačko kazalište mladih stigao Teatar Maxim Gorki s autorskim komadom Hakana Savaşa Micana „Sve će biti prekrasno”. Solo-izvedbu nosi glumac Taner Sahintürk, koji se u ulozi berlinskog migranta iz Turske suočava s dijagnozom tumora veličine teniske loptice. Dok za nerođenu kćer snima kasetu omiljene glazbe, publici otvara intimni, ali i politički dnevnik – od youthful ekstremnog nacionalizma do srama zbog masakra nad alevitima u Sivasu 1993. godine.
Na pozornici mu se pridružuju glazbenici Emre Aksizoglu, Merve Akyildiz i Peer Neumann, no pjesme služe tek kao emotivni podtekst upozorenju: „Nikad se ne vraćaj u Tursku.” Linearna dramaturgija poentira na normalizaciji državnog nasilja, a projekcije zapaljenih tijela iz Sivasa ostaju najpotresniji scenski prizor. Iako se publici nudi i bombon i srdačan stisak ruke, upravo ta direktnost izazvala je najveći pljesak – i poneki upitnik oko granice između zabave i teške teme.
Samo koji dan kasnije Gavelline večeri otvorila je novosadska produkcija „1981” u režiji Tomija Janežića. Petosatni mozaik prati mađarsko-srpsku obitelj kroz ciklus smrti – od mirnih odlazaka pod svjetlom džepnih lampi do naglih nesreća uz kancone i ringišpil. Ansambl od petnaest glumaca, među kojima se ističu Boris Isaković, Jasna Đuričić i Aron Balaž, prema vlastitim je biografijama gradio likove čiji su životi isprepleteni s poviješću 1981. godine: IBM-ovim prvim PC-jem, neuspjelim atentatom na Reagana, jugoslavenskim ekonomskim slomom i godinu dana starom Titovom smrću.
Predstava se vraća u doba prije mobitela i ekrana, usporava vrijeme i inzistira na ideji da su obiteljske veze „rad ljubavi” koji nadživljava ideologije. Povremena patetika i neujednačen ritam nisu umanjili snažan dojam – završni aplauz bio je podjednako glasan kao na zagrebačkoj premijeri berlinske trupe.
Dvije izvedbe različitih estetskih jezika podsjetile su da kazalište nema straha od konačnih tema. Dok Sahintürk kroz osobnu ispovijed prokazuje politiku straha, Janežićev kolektiv nudi spor, almost terapeutski pogled na zajedništvo. Publika je, sudeći po oba dugotrajna ovacija, spremna na oba kazališna sastanka sa smrću.