Dom kulture Čavle sinoć je odzvanjao pjesmom i ovacijama dok je maestro Darko Čargonja proslavljao trostruku životnu obljetnicu – 60 godina života, 50 godina bavljenja glazbom i 40 godina umjetničkog rada.
Publika ispunjena prijateljima, bivšim i sadašnjim suradnicima te poklonicima istarsko-primorskog glazbenog izričaja dočekala je slavljenika stojećim pljeskom. Na pozornici su se pod njegovim ravnanjem izmjenjivali Mješoviti pjevački zbor Castrum Čavle i Glazbeno društvo Spinčići Kastav, potvrđujući da Čargonjina strast za okupljanjem ljudi kroz glazbu ne jenjava ni nakon pola stoljeća.
Voditelj večeri Frenki Fućak poveo je dvoipolsatni program koji su obogatili gosti Karin Kuljanić i Robert Grubišić, pijanistica Tanja Butković Verzon, udaraljkaš Nevio Brozić te sopci Klaudija Dunato i Branko Brnić.
Repertoar je započeo klasičnim i duhovnim djelima – od „Instant Concert” Harolda Watersa i Franckova „Panis angelicus” do odlomaka iz kantate „Bašćanska ploča” Dušana Prašelja. Slijedile su skladbe Ivana Matetića Ronjgova, Josipa Kaplana, Webberov koncertni broj te obrade rock-klasika Parnog valjka i Bijelog dugmeta u izvođenju Spinčića. Castrum je pak donio emotivne napjeve Vlaste Juretić poput „Grobnišćino lipi moj kraju” i „Vilo moja”.
Vrhunac večeri stigao je zajedničkom izvedbom pjesme „Neka cijeli ovaj svijet” Alfija Kabilja, a završnica je, uz raspjevanu publiku, pripala neslužbenoj grobničkoj himni „Tu je jubav moja” i bisu „Ta tvoja barka mala”.
Tijekom koncerta Čargonja je ovjenčan nizom priznanja: zahvalnice općina Čavle i Viškovo, grada Kastva i Primorsko-goranske županije, povelje Čakavskog sabora Žminj te priznanja Hrvatske udruge zborovođa i Hrvatskog sabora kulture. Hrvatska glazbena unija uručila mu je svoju najvišu plaketu za kontinuirani doprinos nacionalnoj glazbenoj sceni.
U emotivnom trenutku večeri Čakavski sabor Žminj posmrtno je dodijelio povelju i plaketu Vlasti Juretić, pjesnikinji i čuvarici lokalne baštine, za izniman doprinos očuvanju kulturnog nasljeđa.
Slavljenički koncert pokazao je da, kada maestro podigne dirigentsku palicu, cijeli se kraj pretvara u veliki, složni zbor – i da glazba, kako Čargonja kaže, uvijek nađe put „da lipi kanat naš odleti va noć”.