Pandemija, potresi, ratovi – lanac globalnih šokova posljednjih je godina postao neprekinut, a zahvaljujući mobilnim ekranima patnja iz svijeta dopire do nas gotovo u stvarnom vremenu. Stručnjaci upozoravaju da ljudski mozak, oblikovan u prapovijesnom okruženju lovca-sakupljača, nije spreman za toliku količinu negativnih podražaja.
Psiholog i publicist Goran Mihelčić podsjeća na evolucijski mehanizam koji nas neprestano tjera da uočimo opasnost: „Naš mozak je nastao da detektira prijetnje, jer, naravno, prijetnje su najveći problem.” No, dok je nekada prijetnja bila kratkotrajna i izravna, današnji protok loših vijesti gotovo je kontinuiran, stvarajući kroničan stres.
Istodobno, liječnici bilježe porast potrage za stručnom pomoći. Splitski psihijatar Ivan Urlić kaže kako u ordinaciju sve češće ulaze adolescenti i mlađi odrasli: „Dolaze sve mlađi ljudi, mladi ljudi na pragu odraslosti, koji su u srednjoj školi pa čak i niže, koji dobivaju napade tjeskobe… njihova senzibilnost i životno neiskustvo zapravo ih čini bespomoćnima.”
Neki se, zbog osjećaja preplavljenosti, u potpunosti povlače i prestaju pratiti vijesti. Iako takav bijeg može kratkoročno olakšati tjeskobu, psiholozi upozoravaju da dugoročno ne rješava problem, jer isključuje i korisne informacije potrebne za snalaženje u svakodnevici.
Umjesto drastičnih rezova, stručnjaci predlažu umjerenu konzumaciju medijskog sadržaja i usmjerenost na ono na što možemo utjecati – od vlastitih navika pa do pomoći zajednici. Između stalne izloženosti i potpunog povlačenja, poruka je jasna: informiranost da, ali ne po cijenu mentalne stabilnosti.