Slatine, malo mjesto na sjeveroistočnoj strani otoka Čiova, desetljećima je funkcioniralo kao ljetna pozornica podijeljena između dvaju gradova – administrativno pripada Splitu, a geografski gravitira Trogiru, od kojeg je udaljeno tek osam kilometara morskim putem.
Još početkom osamdesetih sliku mjesta određivale su vrijedne Slatinke. Svakoga su jutra u splitsku trajektnu luku pristizale brodicama, a potom – noseći „zeleno blago” u pletenim košarama – koračale prema glavnom Pazaru. Upravo su njihovi vezovi i štandovi na tržnici bili prvo upozorenje da je stiglo ljeto.
Dok su žene prodavale verduru, Splićani su s druge strane Kaštelanskog zaljeva bježali u suprotnom smjeru: prema Kavi, kamenitoj plaži nedaleko Slatina koja je slovila za skrovitu oazu čistog mora. Vlasnici manjih brodova i glisera rado su zaokretali i prema južnoj strani otoka, u ribolov pod stijenama iznad kojih se još od 16. stoljeća uzdiže crkvica Gospe od Prizidnice.
U vrijeme kada još nije bilo brzih cesta, put od Splita do Slatina automobilom je trajao više od pola sata – 35 kilometara zavojitom otočnom cestom zvučalo je kao ekspedicija, no ta je udaljenost otvarala prostor za posebnu, gotovo kvartovsku intimu. Slatine su, naime, uvijek slovile za „splitski kvart preko mora”: dovoljno blizu da se osjeti gradski puls, a opet izolirane da zadrže otočki mir.
Fotografije iz 80-ih i 90-ih otkrivaju samonikle borove iznad bijelih stijena, raspršenu flotilu drvenih kaića i djecu koja bezbrižno skaču s molova. Danas se mjesto ubrzano razvija, no ljetni rituali – ranojutarnje brodice pune povrća i popodnevna potraga za hladom na Kavi – ostaju trajni podsjetnik na godine kada je Slatinska rivijera predstavljala idealan kompromis između gradske vreve i tišine otoka.