Ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić i danas ne krije gorčinu dok se prisjeća 18. studenoga 1991., dana kada je selo u Ravnim kotarima pretvoreno u poprište jednoga od najstrašnijih zločina Domovinskog rata. U napadu pripadnika 9. kninskog korpusa, pod zapovjedništvom Ratka Mladića, ubijena su 48 civila i 15 branitelja, a selo je sravnjeno sa zemljom.
„Došao sam u Škabrnju na tri dana, a ostao tri mjeseca. Svaki smo dan odbijali tenkovske i pješačke juriše, na nas su bačene i prve kasetne bombe u Hrvatskoj”, prisjeća se Miljanić, stručnjak za eksplozive koji je u travnju ’91. izišao iz JNA i priključio se MUP-u.
Pogubna odluka o povratku civila
Najveća nepoznanica za Miljanića ostala je odluka da se civili, koji su 2. listopada bili evakuirani na otoke, već 5. studenoga vrate u selo. „Ne znam, dandanas mi je nejasno zbog čega su civili vraćeni u Škabrnju. Rekli su mi da ‘država više ne može skrbiti’ i da je potpisano primirje, ali to je civile vratilo ravno u klaonicu”, kaže on.
Uoči novoga udara Škabrnju je branilo 246 vojnika i jedan svećenik. Miljanić ističe da su se, zahvaljujući oružju koje im je dopremio Mirko Norac nakon oslobađanja gospićke vojarne, napadači do 18. studenoga vraćali s gubicima. No toga jutra, u 7 sati, krenulo je masovno granatiranje „tisućama granata”, a potom i tenkovi.
Obrana se držala do podneva, ali kad su agresori provalili u podrume s civilima, uslijedile su egzekucije. „Izvukli su ih, poubijali, jednu ženu živa je zdrobio tenk”, govori zapovjednik. Posebno ističe pribranost don Tomislava Sikirića koji je u podrumu s metalnim vratašcima sakrio šezdesetero ljudi – najmlađa beba imala je dvadeset dana – i nakon dva dana ih proveo kroz neprijateljske linije prema Prkosu.
Osobne tragedije i masovna zarobljavanja
Stradanja su bila golema: legendarna Škabrnjanka Eva Šegarić u jednom je danu izgubila trojicu sinova i devet drugih članova obitelji. Više od 200 mještana i 25 branitelja završilo je u zarobljeništvu u Benkovcu; trojica su ubijena odmah, ostali su odvedeni u Knin.
Miljanić tvrdi da je tijekom dvodnevne borbe ostao bez bilo kakve veze i pomoći, iako je alarmirao nadređene: „Nitko nam nije pomogao u prvih 24 sata.” U zoru 19. studenoga naređuje proboj preživjelih preko Vlačina.
Nedostižna pravda
Zapovjednik podsjeća da, unatoč brojnim svjedočenjima i suđenjima, gotovo nitko nije kažnjen za zločine u Škabrnji. „Samo su nam bacili jednu kost – zatvorili su medicinsku sestru Zoranu Banić”, ironično primjećuje. Podsjeća kako su hrvatski branitelji, unatoč svemu, poštovali ratno pravo: „Desetini zarobljenih vojnika nije falila ni dlaka. Vodili smo pošten rat, a ono što su učinili nama ne daj Bože nikome.”
Danas, 34 godine poslije, Škabrnja se svake jeseni prisjeća svojih žrtava. No pitanja koja muče njezine preživjele – zašto su civili vraćeni i tko će odgovarati za počinjeni pokolj – još uvijek čekaju odgovore.