Finski redatelj Jalmari Helander nastavlja priču započetu u hitu iz 2022. i ponovno ubacuje u petu brzinu: novi nastavak traje manje od 90 minuta, ali ne štedi na adrenalinu ni na inventivnim načinima kako razbucati negativce.
U prvom filmu bradati tragač za zlatom Aatami poravnao čitav vod nacista; u nastavku se vraća s tragičnom prošlošću i još okrutnijim protivnikom – krvoločnim „mesarom Crvene armije” Igorom Draganovom, kojega glumi Stephen Lang. Radnja je smještena u sovjetski okupiranu Finsku neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a Helander opet drži priču ravnom poput finske magistrale: kratka scena u kojoj Aatami rastavlja svoju obiteljsku kuću, kratka scena Draganovog bijega iz zatvora – i dvojac se sudara na zabačenim cestama.
Takva narativna ekonomija otvara prostor spektakularnim set-komadima. Od trenutka kad junak balvanom sruši borbeni zrakoplov, kamera isporučuje staromodnu kaskadersku akciju, oštru montažu i krvavu kreativnost koja podsjeća na stripovsku estetiku. Šume i jezera Laplandije snimljeni su u zlatnom, poslijeratnom svjetlu, što brutalnosti na ekranu daje gotovo dječački, „igranje rata u šumi” ton.
Helander se namjerno kloni pretjeranog CGI-ja, oslanjajući se na praktične efekte i neuništivo lice Jorme Tommile, čije krvavo, prkosno lice priča više od stotinu replika. Jedan običan drveni grednik pritom postaje suvenir, splav za spašavanje i simbol novog početka – sitni scenaristički potezi koji filmu donose šarm usred kaosa.
„Sisu: Road to Revenge” zato djeluje kao „više istog”, ali u najboljem smislu: brže, jače i čistije od brojnih suvremenih blokbastera. Publika željna sirove, old-school akcije – od Helsinkija do, primjerice, Kijeva – lako bi mogla pozdraviti ovakav filmski prkos.