Na 100 hektara plantaža tropskog i agrumskog voća kraj gradića Giarre, Andrea Passanisi rasipa po zemlji ono što je donedavno smatrao čistom napasti – vulkanski pepeo.
Erupcije najaktivnijeg europskog vulkana svakodnevno spuste i do 12 000 tona pepela na naselja podno Etne; ljetos je u obližnjoj Cataniji količina narasla na 17 000 tona dnevno, a čišćenje je trajalo gotovo deset tjedana. Skupi odvoz pepela – čak 300 eura po toni – prije samo nekoliko godina prijetio je bankrotom desecima sicilijanskih općina.
Ključni zaokret donijelo je petogodišnje istraživanje Sveučilišta u Cataniji kojim je prof. Paolo Roccaro prvi put sustavno analizirao kemijski sastav pepela te predložio njegovu primjenu u graditeljstvu, pročišćavanju vode, pa čak i proizvodnji tinte za 3D pisače. No najbrže su reagirali poljoprivrednici.
„Omogućuje nam da koristimo manje kemikalija, pa je gnojidba jeftinija i održivija, uz poštovanje prirodne ravnoteže”, kaže Passanisi, uvjeren da u pepelu leži „budućnost poljoprivrede”.
Slično iskustvo ima i vinogradar Emilio Sciacca iz Linguaglosse, 38 kilometara od kratera: „Etnin pepeo za nas je dar koji doslovno pada s neba.” Zbog željeza, aluminija i silicija u tragovima pepeo poboljšava drenažu i prirodno hrani tlo, pa Sciacca jednostavno ostavlja sloj pepela ondje gdje padne.
Iako praksa na terenu pokazuje rezultate, pravna prepreka i dalje koči širu primjenu. Prema europskim pravilima svaki pepeo pometen s ulica dobiva kod EWC 20 03 03 – komunalni otpad koji se ne smije reciklirati, nego završava na posebnim odlagalištima. Roccaro ističe da bi se recikliranjem trošak zbrinjavanja smanjio deset puta, na oko 30 eura po toni, ali „još uvijek ne postoji popis tvrtki koje bi pepeo službeno prikupljale i prerađivale”.
Regija Sicilija je 2024. objavila smjernice za ponovnu uporabu vulkanskog pepela, no sustavna mreža otkupa i prerade tek treba zaživjeti. Dok birokratski kotači sporo melju, sicilijanski farmeri već beru plodove neobičnog gnojiva koje im – doslovce – pada pod noge.