Ante Pavelić, budući poglavnik NDH, proveo je dvije predratne godine u Šibeniku – i to u ulogama koje se rijetko spominju.
Prema svjedočanstvima iz grada, mladi je pravnik 1917. stigao u austro-ugarski garnizon u Mandalini kao odvjetnički vježbenik. Vojni liječnici prethodno su ga u Puli proglasili nesposobnim za "normalno" služenje roka i bojište, pa je u Šibeniku radio uredske poslove. Stanovao je na rivi, u kući obitelji Isler, a slobodno vrijeme znao je provoditi – zidareći. U istom je garnizonu u to doba službovao i Georg von Trapp, kasnije proslavljen u filmskom klasiku „Moje pjesme, moji snovi”.
Nakon preseljenja u Zagreb Pavelić je dočekao Drugi svjetski rat, no ratni je kraj ponovno vezao uz Šibenik – ovaj put kroz dramatična svjedočanstva bijega. Vinko Nikolić, Šibenčanin i Pavelićev suradnik u vladi NDH, opisao je kaotične dane uoči Bleiburga:
„Moja je ocjena da su za Bleiburg jednako krivi Englezi, partizani i Pavelić. Zašto smo mi, hrvatski vojnici, morali bježati iz Hrvatske u uniformama, kako je on naredio? Uz to, poglavniku nimalo ne služi na čast da je, bježeći prema Rimu, kod Krškog prošao pored naše kolone, a da nas nije ni pogledao.”
Ključnu ulogu u Pavelićevu konačnom spašavanju imao je lokalni svećenik don Kreše Zorić. On mu je, navodi se, pribavio falsificiranu putovnicu i tako omogućio odlazak u Argentinu – ali tek nakon što je poglavnik svečano obećao da će zauvijek napustiti politiku.
Šibenik danas ne pjeva posvetne pjesme Paveliću, ali sjećanja na njegove „tihe” godine u gradu i dalje se prenose: od zidarskih zidova na rivi do neobičnog svećeničkog potpisa ispod putovnice koja ga je odvela na drugi kraj svijeta.