Trg Republike Hrvatske u Šibeniku sinoć se pretvorio u veliku pozornicu emocija i glazbe: prva, revijalna večer 27. Festivala dalmatinske šansone bila je posvećena tenor-legendi Vinku Coci, koji nas je napustio prije 12 godina, ali čije pjesme i dalje žive među publikom.
Večer je osmislila i priredila Trogiranka Tommi Mischell, umjetnička ravnateljica festivala i Cocina nekadašnja partnerica iz hita „Da je meni s tobom kroz Pasike” iz 1991. Upravo je tim duetom, ovoga puta uz Đanija Stipaničeva, podsjetila na trenutak kada je trogirski slavuj osvojio cijelu regiju.
Otvorila je klapa Trogir – „Vilo moja”, „Dalmacija, more ja i ti” i „Kora kruha u vinu” zvučale su moćno uz orkestar kojim je ravnao maestro Damir Marušić, a capella dionice vratile su publiku u zlatne dane dalmatinske pisme.
Dalmatinski niz nastavili su Martin Posavec i Mate Grgat („Kapetane, tribali bi doma”, „Sićaš li se di je lungomare”), a potom je emocionalni vrhunac priredio Nenad Vetma s klasikom „Neka zapiva moja Dalmacija”, uz gestu: poljubac podignut prema nebu svom prijatelju Vinku.
Klapa Sebenico pridružila se kantautoru Borisu Oštriću u izvedbi antologijskih „Ribara”, nakon čega su „More li” (autora Duška Mucala) i Ninčevićeva „Najdraže moje” proslavili Marko Pecotić Peco i Zorica Andrijašević Donna.
Publika je gromoglasno nagradila i Pecinu interpretaciju „Mama, adio”, dok je Đani Maršan donio evergreen „Mirno spavaj, ružo moja” i najavio da će iduće godine, „u isto vrijeme, na istom mjestu”, Šibenik ugostiti glazbenu večer njemu u čast.
Kroz program je vodio novinar Nikola Urukalo, čitajući dirljive odlomke iz spomenara trogirskog kroničara Igora Brešana: „Hvala ti, dragi Vinko, za ispjevano... Srećom, pjesma ne umire.” Brešan se prisjetio i Cocina vedrog duha: „U klapi su i narudžbe po obroku imale standard – jedan janjac za Vinka, drugi za ostale.”
Među uzvanicima je bila i Cocina supruga Janja Coce, koja je uz nećakinju Anamariju u tišini pratila svaku notu. Suze i osmijesi u publici miješali su se s toplom dalmatinskom noći, potvrđujući da je, kako je Brešan zapisao, Vinko odavno „opće kulturno dobro, simbol hrvatskog juga, zaštitni znak Trogira.”