Nakon šest godina provedenih u Dublinu, Zagrepčanka Petra Blazinić završava s pakiranjem kovčega i najavljuje trajni povratak kući. Kad je 2018. odlazila iz Hrvatske, kaže da su je vodile podijeljene emocije – želja za boljim primanjima i sigurnijim radnim okruženjem s jedne, te tuga zbog napuštanja obitelji i prijatelja s druge strane.
Blazinić je tada Irsku doživjela kao „obećanu zemlju” za radnike iz Hrvatske, potaknuta snažnim gospodarskim rastom i većim plaćama. Međutim, kako navodi danas, svakodnevica se pokazala složenijom od statističkih pokazatelja: visoke stanarine, nepredvidivi raspored poslova i osjećaj nesigurnosti među useljenicima postupno su potkopali prvotni entuzijazam.
„Život nas je često iznenađivao; ništa nije bilo stabilno – od najamnine do radnog ugovora”, opisuje Petra. S vremenom je, kaže, postalo jasno da financijska korist nije dovoljna za trajni ostanak. Iskustvo u Dublinu naziva dragocjenim, ali i iscrpljujućim, posebice za doseljenike koji tek grade socijalnu mrežu.
Posebno ju je, ističe, zaprepastila informacija o tome koga u Irskoj smatraju najopasnijima u glavnom gradu, no detalje nije željela otkrivati. „Kad sam to čula, shvatila sam da je vrijeme za povratak”, dodala je.
Blazinić se sada okreće novom početku u Zagrebu, uvjerena da joj iskustvo iz inozemstva može pomoći u pronalasku posla, ali i u osobnom razvoju. Unatoč razočaranju zbog nekih aspekata irske svakodnevice, poručuje da povratak ne doživljava kao poraz: „Važno je probati, naučiti i odlučiti gdje se čovjek osjeća sigurno i ispunjeno.”