Bosansko-hercegovački književnik Semezdin Mehmedinović objavio je novu knjigu pod naslovom „Mali roman o tišini”, djelo koje, unatoč nazivu, ni po opsegu ni po težini nije „malo”. Tvrdi uvez broji oko 300 stranica, a nakon čitanja ostavlja dojam daleko iznad fizičke mase: riječ je o gustoj zbirci sjećanja, crtica i crteža posvećenih ljudima čiji su se glasovi zauvijek utišali.
Mehmedinović – autor poznat po slobodnom ispreplitanju poezije, proze, eseja i likovnog zapisa – i ovdje izbjegava stroge žanrovske granice. Poglavlja su kratka, katkad aforistički zgusnuta, a važnost dobivaju i rečenice koje ostaju nenapisane. Tišinu tretira poput velikih blues gitarista: pauza između tonova ponekad odzvanja snažnije od same glazbe.
Odsutnost zvuka, međutim, nije samo stilsko sredstvo nego i podsjetnik na konačni odlazak ljudi o kojima piše. Među njima su kulturne veličine poput Meše Selimovića i slikara Ismeta Mujezinovića, ali i niz „malih” anonimnih sudbina. Većina ih više nije živa; njihovu šutnju autor pokušava pretvoriti u književni šapat koji neće biti zaboravljen.
Poseban odjek ima epizoda s bosanskim piscem Nenadom Radanovićem (preminulim 2014.). Na pitanje koliko mu znači književnost, Radanović je slikovito izjavio da bi, kada bi mogao napisati roman „Derviš i smrt”, pristao da mu „rak raste u glavi” i da umre čim stavi posljednju točku. Tom dramatičnom metaforom Mehmedinović dodatno naglašava cijenu stvaranja.
Sam autor otvoreno priznaje da je pisao samo kad se „dogodilo nešto važno”, a važno je, kaže, uvijek bilo povezano s osobnom ili kolektivnom tragedijom. „Sretni dani nisu materijal za knjigu”, tvrdi Mehmedinović, sažimajući vlastiti credo u rečenici: „Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.”
Rezultat je bolno melankolična, ali iznimno sugestivna knjiga koja dokumentira nestanak glasova, pritom podsjećajući da i tišina može biti glasna – barem na onim stranicama gdje autor brižno ispisuje ono što više nitko ne može izgovoriti.