Nekad živa, danas tek toponimi na karti – desetci sela u đakovačkom kraju nestali su tijekom posljednjih stotinu godina, ostavljajući za sobom obrasla groblja, potopljene temelje i tihe kapelice.
Najtužniji popis počinje u Općini Strizivojna. Sikirevačko Merolino do 1960-ih je brojilo 140 mještana, no državno formiranje poljoprivrednog kombinata Jasinje raselilo je obitelji u okolna mjesta. Posljednji stanovnik Merolina, Pavo Pivac, godinama je živio sam u drvenjari na rubu šume prije nego što je preselio u socijalnu ustanovu. Danas ondje još stoji samo drvena kapelica.
Na obroncima Dilja, u Općini Levanjska Varoš, sela Borojevci i Čenkovo dijele istu sudbinu. Borojevci su bez stalnih stanovnika još od 1981., a groblje je pretvoreno u spomen-groblje. U Čenkovu je 1931. živjelo 413 ljudi; prema podacima Spomen-područja Jasenovac, identitet 234 mještana potvrđen je među žrtvama ustaških logora. Danas ondje živi samo vlasnik jednog OPG-a.
Još dramatičnija je priča Borovika u Općini Drenje. Selo je prvi put ispražnjeno nakon Drugoga svjetskog rata – prema istim arhivima stradalo je 81 žitelja – da bi ga sredinom 1970-ih u potpunosti potopila akumulacija za novo jezero. Unatoč tomu, popis iz 2021. bilježi jednog upornog stanovnika.
U ravničarskom dijelu Đakovštine Veliko i Malo Nabrđe izbrisani su zbog gradnje vojnog poligona Gašinci, pokrenute 1962. godine. Stanovništvo je dobilo odštetu, no iznos nikada nije objavljen. „Iako je selo 1961. imalo 456 stanovnika, iseljeno je, a tadašnja je vojska u blizini izgradila vojni poligon. Država je ljudima isplatila nepoznat iznos odštete”, navodi autor internetskog zapisa „Zaboravljena mjesta”.
Katolički žitelji Malog Nabrđa sami su srušili crkvu kako bi građu prenijeli u susjednu filijalu. Danas se selo ne vodi ni kao statistička jedinica; povremeno se ondje okupe preživjeli Nabrđani kako bi obilježili uspomene.
I dok potomci nekadašnjih mještana vikendom obilaze zapuštena groblja ili obale novog jezera, u službenim statistikama iza imena ovih sela stoji tek crtica. Sudbine su različite – ratni logori, poligoni JNA, državni agrarni projekti ili gradnja akumulacija – ali rezultat je isti: Đakovština je ostala bez cijelih zajednica koje su nekoć pulsirale životom.