Umirovljeni general Željko Sačić, ratni pomoćnik zapovjednika Stožera specijalne policije MUP-a, uoči 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja poručio je da je „vrijeme za apsolutni konsenzus” oko najveće hrvatske vojničke pobjede, ali i za prekid, kako kaže, „protuhrvatskih manifestacija” koje još uvijek dobivaju javni novac.
Operacija Oluja – u kojoj je, prema Sačiću, sudjelovalo oko 200 000 pripadnika HV-a i policije – oslobodila je 10 400 četvornih kilometara, odnosno 18,4 % hrvatskog teritorija, a ključni strateški cilj postignut je ulaskom hrvatskih postrojbi u Knin već drugoga dana akcije.
General podsjeća da su branitelji nakon rata prošli „progone, detuđmanizaciju i političko podcjenjivanje”, ali smatra da se danas konačno može na zdrave temelje vratiti poštovanje prema ljudima „koji su svojim životima i zdravljem donijeli slobodu”. Unatoč tome, ističe, Hrvatska i dalje vapi za rješenjima u demografiji i borbi protiv korupcije.
Najžešće kritike Sačić je usmjerio prema obilježavanju Dana ustanka u Srbu, koje organizira SDSS: „To što Milorad Pupovac tamo promovira je sol na ranu svakom hrvatskom čovjeku. To je retorika iz bivše SFRJ… Ona jednostavno mora nestati iz javnog i političkog prostora.” Pozvao je premijera Andreja Plenkovića da prestane financirati takve skupove jer, kako tvrdi, „30 godina nakon Oluje još uvijek kao da živimo u mentalnoj i političkoj SFRJ”.
Sačić ukazuje i na „dvostruka mjerila” prema simbolima totalitarizama: NDH-ove se oštro osuđuje, dok se komunistički simboli, po njemu, toleriraju. „Mi se ponašamo kao da su partizani bili dobri dečki”, kaže, podsjećajući na ovogodišnju izjavu predsjednika Saveza antifašističkih boraca Franje Habulina da je „na zagrebačkom Hipodromu bilo pola milijuna indoktriniranih”.
Dotaknuo se i uspona platforme Možemo!, koju opisuje kao „antihrvatsku kliku” s namjerom „rješavanja mita o Domovinskom ratu”. Smatra da odgovor leži u „medijskim, kulturnim i vjerskim krugovima” koji trebaju osvijestiti javnost o opasnosti povratka „u crni mrak totalitarne Jugoslavije”.
Zaključuje kako 30. godišnjica Oluje ima presudnu simboličku težinu: „Uzalud smo krvarili ako dopustimo da nas vrate u stanje u kojem mrzimo vlastitu državu, kulturu i vjeru.”