Prošli se petak, točno pola stoljeća od potpisivanja Helsinškog završnog akta, Europa prisjetila dokumenta koji je 1975. zacrtao temeljnu arhitekturu kontinentalne sigurnosti i trebao jamčiti da se dvije nuklearne velesile nikada neće sukobiti. Obilježavanje okrugle obljetnice događa se u trenutku kada Moskva najavljuje istupanje iz jednog od ključnih sporazuma o nuklearnom naoružanju, poteza koji neminovno budi zabrinutost od mogućeg širenja rata u Ukrajini na nuklearnu razinu.
Povlačenje Ruske Federacije označava formalno napuštanje mehanizma kontrole oružja koji je desetljećima držao strateške arsenale pod nadzorom. Premda Kremlj službeno nije signalizirao spremnost da upotrijebi takvo naoružanje, samo odustajanje od sporazuma oslabljuje zadnje preostale sigurnosne osigurače uspostavljene u hladnoratovsko doba.
U jezičnoj perspektivi riječ „siguran” – latinskog podrijetla preko mletačkog sigur – u 16. stoljeću je istisnula staroslavenski pridjev „bezpečenъ”, koji je značio „bez opasnosti, bez bojazni”. Današnja disolucija kontrolnih mehanizama paradoksalno vraća Europu u stanje u kojem pojam sigurnosti ponovno gubi svoju izvornu težinu.
Dok Kijev i zapadni saveznici tumače ruski korak kao pritisak i prijetnju, službena Moskva ga predstavlja odgovorom na, kako tvrdi, „neprijateljsko okruženje” i kršenje zapadnih obećanja. Pitanje ostaje: je li povlačenje samo politički signal ili korak prema realnoj promjeni nuklearne doktrine? Za sada nema potvrde o premještanju bojevih glava, no analitičari upozoravaju da je svaka erozija transparentnosti korak bliže nesigurnosti.
U pozadini ratnih događanja podsjetnik je na riječi iz Helsinkija: suzdržavanje od upotrebe sile i nepovredivost granica. Pedeset godina poslije, te odredbe zvuče poput relikta, dok se kontinent pita hoće li ostati „bezpečalan” – kako su naši preci opisivali stanje bez straha – ili će morati rehabilitirati značenje riječi „sigurnost” u vremenu koje je sve, samo ne sigurno.