Prvi organizirani korčulanski turistički prospekt, tiskan davne 1914., ponovno je ugledao svjetlo dana zahvaljujući umirovljenom turističkom djelatniku Antu I. Curaću i kolekcionaru Nikici Ivančeviću. Riječ je o knjižici od 35 stranica koja na hrvatskom, njemačkom, talijanskom i češkom jeziku promiče blagodati tada dvotisućnog grada i njegova akvatorija.
Prospekt opisuje Korčulu kao „jedan od najznamenitijih gradova Dalmacije obzirom na starine, kojih se na svakom uglu vide”. Autor zanosno slika okolni pejzaž, od „vilinskog poluotoka Pelješca” do „ubavog sela Žrnova”, te preporučuje izlet na Badiju, Vrnik i Lumbardu, „poznatu radi izvrsnog vina Grka i prirodnog svog kupališta”.
Poseban je naglasak na brežuljku Svetog Antuna i 101 kamenoj stepenici okruženoj čempresima. S vrha, tvrdi se, puca pogled „do vratnika Dubrovačkog, do Hvara, a završava se velikim otokom Mljetom”, dok se podno Sv. Ilije „na suncu bljeskaju Orebić, Kućišće i Viganj k’o skup bijelih morskih galebova”.
Autor prospekta pohvalno govori i o klimi: „Zrak je posve čist, zdrav, nema prašine ni vrućine… naranče, citrone i leandre naći ćeš kod svake kuće, a datulje znadu i dozrijeti.”
Smještaj i cijene – Najmoderniji hotel na obali grada bio je Hotel de la Ville, s 30 elegantnih soba, „salonom za kafanu sa svake vrsti novina, bečkom ili dalmatinskom kuhinjom po volji” i terasom s pogledom na „šaroviti zalaz sunca”. Puna pansiona stajala je deset kruna dnevno, uključujući „sobu, kafu, objed, večeru, kupanje i motor za isto raspoloženje”.
Mreža brodova Putnici su u Korčulu stizali parobrodima kompanija Lloyd, Ungaro-Croata, Dalmatia i drugih. Linije su svakodnevno povezivale otok s Rijekom, Zadrom, Splitom, Dubrovnikom, pa čak i Trstom i Venecijom. Lokalno su barke na vesla i motorni brodovi vodili izletnike do Orebića, Lumbarde, Mljeta i Prigradice; najskuplja tura (motorom do Mljeta) koštala je 40 kruna, dok je sat čekanja barke na vesla stajao tek jednu krunu.
Oglašivačka pionira Završne stranice prospekta financirale su reklame mjesnih trgovaca, vinara, brijača, klesara i osiguranja, ali o kulturnoj baštini grada – pa ni o Marku Polu – nema ni retka. Unatoč ograničenim komunikacijama, gosti su dolazili; poslije Prvog svjetskog rata otvoreni su hoteli Praha i Bon Repos.
Stoljeće kasnije, požutjele stranice svjedoče vizionarskom duhu otočana koji su, s puno stila i mašte, postavili temelje današnjem korčulanskom turizmu.