Debitantski roman Gabrijele Rukelj Kraškovič „U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” na hrvatsku je književnu scenu stigao kao snažna, emotivno ogoljena priča o životu u kojem boje cvijeća služe tek kao kontrapunkt sumornim osjećajima.
Premda naslov priziva idiličnu atmosferu, autorica ni u jednom trenutku ne skriva da je temelj sižeja njezina vlastita biografija, prožeta usamljenošću, bolešću, nesrećom i malograđanskim nerazumijevanjem. Cvijeće, koje se provlači kroz svaku stranicu, ne donosi utjehu; ono postaje simbol neispunjenih očekivanja i emocionalne pustinje u kojoj likovi – i sama pripovjedačica – pokušavaju preživjeti.
Roman, lišen patetike i sladunjavosti, secira nedostatak ljubavi u obiteljskim i društvenim odnosima te razotkriva uskogrudnost sredine koja se brani konformizmom. Rukelj Kraškovič piše jasnim, izravnim jezikom, a odmjerena dužina poglavlja i fragmentarna struktura dodatno naglašavaju osjećaj tjeskobe koji prati čitatelja od prve do posljednje stranice.
Iako je riječ o prvijencu, autorica se pokazuje vještom u balansu između autobiografskog materijala i univerzalnih tema, čineći roman relevantnim i izvan okvira vlastite životne priče. „U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” tako se nameće kao dojmljiv literarni komentar na teškoće tihe, svakodnevne egzistencije, ali i kao poziv na preispitivanje emocionalnih praznina koje cvjetni aranžmani ne mogu prikriti.