Širom Srbije žene iznose gotovo identične priče: čim prijeđu prag rodilišta, dočekaju ih brijanje, klistir i intravenska doza oksitocina. Slijede nalijeganje na trbuh – takozvani Kristellerov zahvat – ili vakuumsko izvlačenje djeteta. Svjetska zdravstvena organizacija takve postupke dozvoljava samo uz jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev rodilje, no u srpskim se rodilištima primjenjuju rutinski.
„Kažu: kad odeš u Betaniju, oprostiš se sa svojim dostojanstvom. Je li to normalno?“, pita se jedna majka iz Novog Sada. Druga opisuje da je liječnica „počela skakati po mom trbuhu, gurati dijete dolje“, dok je ona dobila podljeve, a beba otok na glavi zbog vakuuma.
Preopterećeni sustav Trećina poroda u zemlji odvija se u četiri najveće bolnice, dok se manja rodilišta zatvaraju. Ginekolozi priznaju da rade „kao na traci“: nedostatak kreveta i osoblja tjera ih da porod završe u 24–48 sati, pa se oksitocin koristi kako bi se ubrzao ili inducirao trud. „Iskreno, i da odlučim ne davati indukciju, nemam kamo sa sljedećim ženama koje čekaju na ulazak u rađaonicu“, priznaje jedan od načelnika odjela.
Statistike koje su rodilišta dostavila nadležnim institucijama pune su rupa i nelogičnosti. U jednoj bolnici službeno je zabilježeno da se Kristeller izvodi u 90 % poroda, no sam načelnik tvrdi da ne zna tko je upisao takav podatak. Dokumentaciju nerijetko vode tehničari ili mlađi liječnici, a nitko sustavno ne provjerava točnost unosa.
Verbalno i fizičko nasilje Uz bolne intervencije, žene prijavljuju omalovažavanje, podsmijehe i psovke. „Tražim glukozu da ostanem na nogama, a babica dobacuje: ‘To su ove razmažene trudnice’“, svjedoči jedna od rodilja. Pravnici upozoravaju da se time krše ustavna prava na fizički i psihički integritet, no nijedna tužba zbog tzv. akušerskog nasilja još nije dobila sudski epilog.
Tračak promjene Pod pritiskom javnosti izrađen je nacionalni vodič za prirodni porod koji preporučuje ograničavanje invazivnih zahvata i naglašava komunikaciju s pacijenticama. Ipak, liječnici upozoravaju da „nešto što traje 50 ili 70 godina ne može nestati preko noći“ bez dodatnih resursa i edukacije.
Psihološke posljedice traju mjesecima, pa i godinama. „Svaki put kad prođem pored bolnice, obuzme me grozan osjećaj“, kaže jedna žena koja još uvijek doživljava fizičke tremore kad ugleda liječničku odoru. Unatoč tome, većina rodilja nema snage suočiti se s liječnicima ili podnijeti tužbu. Jedna ipak dolazi u ordinaciju i pita: „Je li 2023. godine normalno da žena preživi ono što sam ja preživjela?“
Iako je vodič prvi korak, promjena rutine ovisi o volji uprava i dodatnom zapošljavanju. Dok se to ne dogodi, žene i stručnjaci strahuju da će se bolne, zastarjele i često opasne prakse nastaviti skrivati iza mantre da se „tako oduvijek radi“.