Kambodžanski redatelj Rithy Panh, ključna figura obnove nacionalne kinematografije uništene pod Crvenim Kmerima, ove je godine predsjedao međunarodnim žirijem 78. Locarno Film Festivala. U razgovoru za naš list prisjeća se osobne tragedije, objašnjava zašto se ponovno vraća mračnoj prošlosti i tvrdi da – unatoč svemu – još vjeruje u moć sedme umjetnosti.
Pothvat s notornim Duchom
Panh je 2011. dvogodišnjim snimanjem ostvario dokumentarac „Duch, le maître des forges de l’enfer” o Kangu Keku Iewu, upravitelju zatvora S-21. „Mi ćemo na kraju pronaći istinu”, govorio mu je Duch. Redatelj mu je mirno odgovarao: „Možda, ali ja kontroliram final cut.” Montažom je, kaže, rušio svaku laž koju je zločinac pokušao nametnuti.
Rođen u Phnom Penhu, Panh je s 11 godina protjeran u radni logor. Nakon što mu je obitelj umrla, pobjegao je preko Tajlanda u Francusku, gdje je završio prestižni Institut za napredne filmske studije. – Trebao sam svoju zemlju, svoj jezik, svoju povijest – objašnjava povratak 1990. i pokretanje Kambodžanske filmske komisije.
Sjećanje i zaborav
Njegovi radovi „Rice People” (1994.), prvi kambodžanski kandidat za Oscara, „The Missing Picture” (2013.), nominiran za nagradu Američke akademije, te prošlogodišnji „Rendez-vous avec Pol Pot” istražuju traumu režima koji je ubio gotovo dva milijuna ljudi. Ipak, Panh naglašava dilemu između sjećanja i zaborava: „Zaborav je ponekad vrlina; povijest se ne može izbrisati, ali stalno prisjećanje može opteretiti nove generacije.”
U Phnom Penhu osnovao je arhivski Bophana centar, nazvan po mladoj ženi ubijenoj u S-21. Njezina priča, kaže, simbolizira „jedini otpor koji je mogla pružiti” – odbijanje da piše kmerskim pismom.“
Film i dalje ima smisla
„Film ne može zaustaviti genocid, ali može otvoriti nečije srce”, uvjeren je autor. Vjeru u snagu slike vidio je i kao producent filma „First They Killed My Father” Angeline Jolie: publika kojoj je ona dostupna, smatra, možda nikada ne bi doznala istinu o Kambodži.
Na pitanje čeka li treći pokušaj za Oscar, samo se nasmije: „Nagrada je slučajnost. Najvažnije mi je da film dotakne ljude – bilo gdje.”