Kad se 2026. u Milanu i Cortini upale olimpijski reflektori, Hrvatska formalno neće imati natjecatelja u skeletonu. Ipak, na startu će stajati čovjek čije je djetinjstvo obilježila riječko more – Josip Brusić.
Brusić je iz rodnog grada s obitelji preselio u Calgary sa samo 12 godina. Nogometnu loptu brzo je zamijenio atletskim startnim blokovima, kao sprinter na 100 i 200 metara. No olimpijski stadion podno kanadskih Stjenjaka odveo ga je u potpuno drukčiji sport: skeleton, disciplinu u kojoj se leži na trbuhu, glavom prema naprijed, i juri i do 150 kilometara na sat.
„Nije prirodno da se spuštaš na glavu na trbuhu, ali ako uspiješ pobijediti strah, pokušaš biti što mirniji, onda ćeš biti jako dobar”, kaže 27-godišnjak, koji će na Igrama nositi kanadsku zastavu.
Za razliku od klasičnog sanjkanja, skeletonaši minimalno odižu lice od leda. Upravljanje je, objašnjava Brusić, krajnje suptilno: „Sanjkama se upravlja glavom, ramenima, koljenima i prstima.”
Premda gledateljima prizor djeluje zastrašujuće, sportaš tvrdi da je rizik manji nego što se čini. „Izgleda opasno, ali nećeš glavom udariti, nema ništa ispred tebe. Nikad nećeš biti u situaciji gdje ćeš glavom ići u zid. Postoji komad željeza koji bi nas zaustavio da se ozlijedimo”, smiruje skeptike i priznaje da padovi nisu rijetkost, ali su „sve škola”.
Hrvatska sportsku egzotiku tako prati izdaleka, s dodatnom navijačkom emocijom. Dok se traži put do pravog domaćeg skeletonaša, Brusićev nastup bit će najbliže što će hrvatski navijači doći deliriju ledene staze u Cortini.