Turisti ovoga ljeta nisu jedini koji se ne daju otjerati s jadranskih plaža. Duga, prozirna tijela rebraša – želatinoznih doseljenika iz otvorenog mora – nakon svake oluje vraćaju se uz obalu, i to primjetno krupnija.
Znanstvenici Paolo Paliaga i Neven Iveša upozoravaju da iza te prividno bezopasne, mekane mase stoji ozbiljan problem. Rebraši se hrane zooplanktonom, pa tako gutaju i ličinke školjaka te riba, „usisavajući” more i trošeći mu biološku energiju. Što ih je više, to je manja šansa da do odrasle dobi stignu komercijalno važne vrste.
Povijest neugodnih iznenađenja • 1980-ih pulske su uvale preplavile ljubičaste meduze. Unatoč opeklinama, kupači su se teško odricali mora. • Krajem osamdesetih i početkom devedesetih „cvjetanje mora” pretvaralo je površinu u višecentimetarske, smeđezelene slojeve sluzi. • Početkom 2000-ih riba očada postala je toliko agresivna da je grizla kupače po ahilovoj tetivi.
Nova napast, čini se, nadmašuje prijašnje. Iveša objašnjava da masovno skupljanje ne pomaže: ako se rebraši mrežom razdrobe, svaki komadić može izrasti u novu jedinku. Uz to, jedna odrasla životinja dnevno izluči i do 11 000 jajašaca, a dodir kupača potiče još obilnije razmnožavanje.
Drugim riječima, pokušaj „nježnog” susreta s ovim stvorenjima može završiti kontraproduktivno – more će ubrzo biti još punije prozirnih uljeza. Dok se u Jadranu ne pojave prirodni predatori, preostaje nam naučiti živjeti s njima, baš kao što smo nekoć trpjeli meduze, morske cvatove i gladne očade.