Pitanje kako angažirati zatvorenike ponovno se našlo u središtu javne rasprave: trebaju li hrvatski osuđenici više raditi za opće dobro, na koje bi se poslove to odnosilo i mogu li taj rad odbiti?
Autor uspoređuje situaciju s poviješću Sjedinjenih Američkih Država, gdje je – prema slikovitom opisu – „polovinu države sagradila radna snaga iz zatvora“. Takav model, priznat je, nastao je u razdoblju kada ljudska prava još nisu bila razvijena niti poštovana pa se danas opisuje i kao oblik izrabljivanja. Unatoč tome, Sjedinjene Države još su tada shvatile da je bolje da zatvorenici budu aktivni i zaposleni nego da dane provode u besposlici i razmišljanju o novim kaznenim djelima.
U tekstu se povlači paralela s današnjom Hrvatskom: „Polovinu Hrvatske sagradit će Indijci, Nepalci, Bangladešani, Kinezi…“, navodi se, aludirajući na sve veći udio stranih radnika u domaćoj građevini. Time se otvara pitanje zašto dio poslova od općeg društvenog interesa ne bi obavljali upravo domaći zatvorenici.
Ključna je, međutim, razlika između nekadašnjih američkih praksi i suvremenog hrvatskog kaznenog sustava. Hrvatska, kao demokratska država koja poštuje temeljna ljudska prava, ne može i ne želi posegnuti za prinudnim radom. Umjesto toga, pravni okvir predviđa rad za opće dobro – model u kojem osuđenik doprinosi zajednici, ali pod jasno propisanim uvjetima, s pravom da posao odbije i bez opasnosti od izrabljivanja.
Rasprava tako ostaje otvorena: je li društvu korisnije aktivnije uključiti zatvorenike u projekte javnog interesa – od uređenja javnih površina do pomoći lokalnim zajednicama – ili zadržati sadašnji, sporadični pristup? I drugo, bi li takav angažman doista smanjio recidivizam ili tek otvorio nova pitanja o granicama radnih prava i kaznenog sustava?