Najveći domaći filmski festival, 72. Pulski filmski festival, održat će se od 10. do 17. srpnja, a već objavljeni program pokazuje koliko se napetosti iz hrvatske kinematografije prelijevaju na Arenu.
• 17 filmova u glavnoj konkurenciji: deset hrvatskih i sedam manjinskih koprodukcija. • Samo dvije svjetske premijere – dječji igrani film „Bumbarovo ljeto” Daniela Kušana i eksperimentalno-animirani „Svi operateri su trenutno zauzeti” Dalibora Barića – pojačavaju dojam da Pula ostaje „rezervna destinacija” nakon velikih svjetskih festivala.
Izostanak „Lijepe večeri, lijepog dana” Film Ivone Juka, ovogodišnji hrvatski kandidat za nagrade Oscar i Goya, uopće nije uvršten. Naslov je hrvatska publika vidjela tek tijekom tjedan dana diskretnog prikazivanja u Kinu Forum, isključivo kako bi ispunio formalni uvjet za oskarovsku kandidaturu. U kuloarima se spekulira da produkcija 4Film još priželjkuje atraktivniju međunarodnu premijeru, no službenog objašnjenja nema.
Tko je redatelj megahita „Dražen”? Daleko najglasnije pitanje odnosi se na biografski film o Draženu Petroviću, blockbuster koji je u domaća kina privukao više od 80 tisuća gledatelja i već završio na Netflixu i HBO Maxu. Film je nedavno povučen s Balkanskog festivala filmske režije u Beogradu jer više nije jasno tko ga potpisuje.
Prema dokumentima Hrvatskog audiovizualnog centra iz 2022. redatelj je Danilo Šerbedžija. No na novijoj odjavnoj špici i na Wikipediji kao koredatelj sada stoji producent i idejni začetnik filma Ljubo Zdjelarević. Taj neočekivani „redateljski dodatak” zatekao je i Šerbedžiju, a otvara i šira pitanja: može li producent postati redatelj u postprodukciji te kako se određuju autorska prava u hrvatskoj kinematografiji?
Dodatnu nelagodu stvara činjenica da se producenti još uvijek spore s dijelom ekipe zbog neisplaćenih honorara. Unatoč tome, „Dražen” je ostao u pulskom programu, dok Veljko Bulajić svoj posljednji film „Bijeg do mora” zbog sličnih problema godinama ne uspijeva izvesti pred publiku.
Zlatne arene pod pritiskom Ovogodišnja Pula tako ponovno postaje ogledalo sistemskih slabosti: nedostatnih financija, zamršenih autorskih odnosa i statusa festivala koji, za razliku od regionalnih konkurenata, rijetko dobiva prve, a sve češće posljednje projekcije hrvatskih filmova. Hoće li rasprave o „nestalim” naslovima i višestrukim redateljima zasjeniti same projekcije, vidjet će se u srpnju, ali pitanja je iz godine u godinu sve više.