Devetog siječnja 1944. godine nad Pulom su zagrmjela stotinjak savezničkih bombardera. U tri uzastopna vala, tijekom svega petnaestak minuta, na grad je palo na desetke bombi.
• Prema navodima povjesničara Josipa Orbanića u djelu „Gorki put od Pole do Pule”, poginulo je 77 civila, dok je 82 ljudi ranjeno. • Saveznici su ciljali pulsku ratnu luku, tada pod njemačkom kontrolom, ali je najveći udar podnio civilni dio grada. • Potpuno je razoren potez od Mornaričke crkve do Mornaričkog groblja, a pogođene su i zgrade na Monte Zaru te u staroj gradskoj jezgri.
Najpotresniji prizori stizali su iz današnje Jeretove ulice. Ispod ruševina škole „Alessandro Manzoni” stradala je supruga školskog podvornika dok je pripremala ručak; djeca su, srećom, bila u skloništu.
Talijanske vlasti izgradile su mrežu skloništa još prije rata, no mnogi Puležani sirene toga jutra nisu shvatili ozbiljno. Tek kada su čuli dublji, tromiji zvuk bombardera natovarenih bombama, shvatili su da je zaklon jedina šansa. Za gašenje špahera, otvaranje prozora i ostale preporuke više nije bilo vremena – ostala je tek panika, vrisak i bijeg.
Prvi napad ostavio je dubok ožiljak, ali nije bio i posljednji. Već 25. veljače uslijedilo je novo razaranje, a bombardiranja su se nastavila sve do ožujka 1945. Službeno je u takvim napadima poginulo 243 osoba, no procjene govore o znatno većem broju.
Traume su se prenijele kroz generacije. U sjećanjima Puljana spominje se starija gospođa koja je kao djevojčica jedina preživjela rušenje svoje zgrade – krevet na kojem je ležala, poput čudesnog tepiha, propao je kroz nekoliko katova i prizemljio se netaknut. Ni pola stoljeća kasnije, kažu suvremenici, i dalje je govorila malo i tiho.
Danas, 82 godine poslije, šetnja pulskim parkovima prolazi mjestima na kojima su nekoć stajale kuće sravnjene u tih kratkih petnaest minuta. Sjećanje na stradale i na hrabrost preživjelih podsjeća da se razaranja Drugoga svjetskog rata ne smiju zaboraviti.