Splitska psihologinja i umirovljena sveučilišna profesorica Mirjana Nazor ocjenjuje da Hrvatska nakon 35 godina neovisnosti još nije dosegnula zrelost prave demokracije.
Nazor smatra da su „naši zakoni dobri, dakle u papirima su stvari posložene kako treba”, no tvrdi da praksa pokazuje suprotno jer smo, kako kaže, „majstori u izigravanju propisa i zakona”. Kao primjer navodi mogućnost da se osobe pod istragom koriste povlasticom naknade plaće po principu 6+6 mjeseci, što opisuje kao nemoralno, iako zakonski dopušteno.
Profesorica upozorava i na pad tolerancije te porast isključivosti, osobito među mladima. Ističe da formalna sloboda govora ne jamči da će se izrečeno doista čuti: „Sada uistinu možeš reći što misliš o bilo kome ili čemu, ali nikoga nije briga za to što govoriš.”
Prema njezinu mišljenju, optimizam u društvu raspoređen je neravnomjerno. Oni koji uživaju povlastice „vrlo optimistično gledaju na svijet”, dok se obični građani često bore s preprekama i osjećajem nesigurnosti. Naglašava da istraživanja pokazuju rast depresivnosti među mladima i poručuje da bi na njihovim licima „radije gledali osmijeh”.
Optimizam smatra nužnim kako bi se izbjegla pasivnost i depresija, dodajući da vlasti nerijetko žele obeshrabriti građane kako bi se njima lakše manipuliralo.
Kada govori o mladima, Nazor upozorava na nedostatak sustavne brige. Roditelji su, kaže, prezaposleni ili ne znaju pristupiti djeci, školski sustav nema dovoljno resursa za kvalitetan odgoj, a društvene mreže nerijetko preuzimaju ulogu „glavnog odgojitelja”. Posljedica je generacija „sve anksioznija, depresivnija, netolerantnija, sklonija širenju mržnje, suženih vidika”. Njezina poruka glasi da je briga za mlade zajednička odgovornost roditelja, škola i cijelog društva.