Smiljana Vidas, djevojački Grgić, rođena u Trilju, prije dvadesetak godina činila je sve što se od odlične studentice klasičnih jezika očekuje: nakon Klasične gimnazije u Sinju upisala je studij grčkog i engleskog jezika na Sveučilištu u Zadru i pripremala se za zvanje profesorice. Danas, međutim, s mužem Tomislavom u Novalji brine o stadu od 340 ovaca i stoji iza jedne od najprepoznatljivijih paških sirana – OPG-a i sirane „Vidas”.
Presudno ljeto na Pagu
Kao studentica prihvatila je sezonski posao u kampu Straško. „Tomislav je došao kupiti cigarete i… to je bila ljubav na prvi pogled”, prisjeća se Smiljana. Sudbonosni susret naveo ju je da ostane na otoku, a umjesto školskog dnevnika ubrzo je u ruke uzela ‑ kantu za pomu. „Odlučila sam naučiti musti”, kaže, dodajući da je u to doba u Novalji bilo malo poslova za mlade profesore.
Uloga novopečene pastirice nije je uplašila. Muž i ona ubrzo su proširili obiteljsko stado s oko 60 ovaca, koliko su držali Tomislavovi roditelji, na današnjih 340 grla. Uz rast broja ovaca rasla je i reputacija njihova paškog sira, čije se ime danas često spominje među ljubiteljima autohtonih delicija.
Od učionice do sirane
Iako je profesorsko mjesto nudilo sigurnu plaću, Smiljana kaže da je na Pagu pronašla ispunjenje: miris kadulje na ispaši, jutarnju mužnju i zadovoljstvo stvaranja proizvoda u koji je utkano sve što otok daje. Uz supruga vodi cijeli proces – od prehrane ovaca do pakiranja sireva s oznakom „Vidas”.
„Naučila sam musti, pa je i muž naučio”, smije se, ističući da se obiteljski posao ne bi razvio bez zajedničkog rada. Danas oboje najviše raduju trenutci kada kupci prepoznaju okus pravog paškog sira nastalog na vapnenastom kamenjaru i pod burama koje prožimaju mlijeko aromama otočnih trava.
Njihova priča potvrđuje da se katkad isplati napustiti sigurnost učionice i slijediti instinkt – makar taj instinkt vodio ravno na pašnjake kamene Paga.