Globalni epidemiolozi već mjesecima raspravljaju o potencijalnoj „bolesti X” – nepoznatom patogenu koji bi se mutacijom postojećeg ili pojavljivanjem posve novog virusa mogao pretvoriti u sljedeću pandemijsku prijetnju. Virusni imunolog s riječkog Medicinskog fakulteta prof. dr. Zlatko Trobonjača za naš je list pojasnio zašto je prognoziranje nove pandemije nemoguće, koje se viruse trenutačno najpažljivije motri i zašto unatoč rizicima ostaje optimist.
„Teško je reći koji virusi imaju najveći pandemijski potencijal, ali povijest sugerira da je virus gripe vjerojatno najopasniji”, kaže profesor. Posebno se izdvaja soj ptičje gripe H5N1, otkriven 2003. u Aziji, čija je smrtnost tada dosezala 60 %. Virus napada donje dišne puteve, što ga čini pogubnijim od klasičnih sojeva koji se uglavnom zadržavaju u gornjim dijelovima respiratornog sustava.
Iako su recentne brojke niže – početkom godine u Sjedinjenim Državama zabilježeno je oko 60 zaraženih sa smrtnosti oko 30 % – H5N1 se i dalje drži pod budnim okom zbog mogućnosti mutacije koja bi omogućila lak prijenos s čovjeka na čovjeka. „Kad bi stekao takvu sposobnost, njegov epidemijski potencijal bio bi golem”, upozorava Trobonjača, podsjećajući kako je brzina širenja bila ključna za globalnu eksploziju COVID-a.
Pritom naglašava da je rizik teško kvantificirati: „Postoje i druga iznenađenja. SARS-CoV-1 nas je 2002. zatekao jer su se koronavirusi dotad smatrali blagim uzročnicima prehlada.” Priroda je, napominje, prepuna virusa – posebno među šišmišima – koji se u određenim okolnostima mogu „preseliti” na čovjeka. Moderni način života to dodatno olakšava: česta putovanja, boravak u zatvorenim prostorima i masovna okupljanja skraćuju put virusu od izvora do globalnog širenja.
Premda se nove prijetnje ne mogu predvidjeti, Trobonjača ističe da je znanstveni arsenal neusporedivo jači nego prije nekoliko desetljeća. „Ukupno znanje čovječanstva udvostručuje se svake tri do pet godina. Vidjeli smo koliko se brzo razvilo mRNA cjepivo protiv COVID-a, a tehnologija lipidnih nanočestica razvijala se još od 2005.” Vjeruje da bi slična kombinacija znanja i financijske podrške država omogućila brži odgovor i na buduću „bolest X”.
Podsjeća i na povijesne presedane: španjolska gripa (1918.–1920.) odnijela je 50 – 100 milijuna života, a kasnije su uslijedile ruska, hongkonška te svinjska gripa 2009. Sve su, izravno ili neizravno, bile povezane sa zoonotskim prijenosom sa svinja ili peradi na ljude.
Za sada se preventivno oružje svodi na praćenje virusa, cijepljenje i protuepidemijske mjere. Profesor priznaje da sezonska cjepiva protiv gripe ne pogođaju uvijek idealno – „prosjek točnosti kreće se između 40 i 50 %” – ali naglašava da i djelomična zaštita može spriječiti teže ishode: „Nije toliko važno hoćete li se zaraziti, nego koliko će bolest trajati i koliko će biti teška.”
Trobonjača zato zaključuje: „Znanstvena je zajednica pokazala nevjerojatan kapacitet tijekom pandemije COVID-a. Siguran sam da bi, uz adekvatno financiranje, jednako brzo reagirala i na budući virus.”