Prije točno 534 godine, 2. siječnja 1492., na zidinama veličanstvene Alhambre zavijorile su se zastave kralja Ferdinanda Aragonskog i kraljice Izabele Kastiljske. Tim činom emir Muhamed XII., u kršćanskim kronikama zabilježen kao Boabdil, predao je ključeve Granade i okončao gotovo osam stoljeća muslimanske vlasti na Pirenejskom poluotoku.
Pad Granade nije bio nagao; njemu je prethodilo devet iscrpljujućih ratnih godina. Od 1482. do 1491. kršćanske su vojske sustavno slamale granadski emirat, osvajajući grad po grad. Boabdil je istodobno trpio unutarnje pobune i vanjski pritisak, sve više gubeći stvarnu moć. Kada je posljednja muslimanska utvrda pala pod opsadu, njezina obrana bila je tek simbol otpora – topništvo i brojčana nadmoć “katoličkih kraljeva” presudili su ishod.
S kapitulacijom Granade završena je Rekonkvista, stoljetni proces započet u 8. stoljeću u planinama Asturije i Kantabrije, kada su male kršćanske zajednice krenule vraćati teritorij izgubljen nakon maurskih osvajanja. Ujedinjena Kastilja i Aragona prvi su se put našle u potpunoj kontroli cijelog Iberijskog poluotoka, stvarajući jezgru buduće španjolske države.
Iste, 1492. godine, Kristofor Kolumbo isplovio je prema zapadu, što povjesničari često ističu kao simboličnu smjenu epoha: završetak muslimanske prisutnosti na europskom Zapadu i početak europske globalne ekspanzije na svjetskim morima.