Dvadesettrogodišnji Splićani Mateo Elez i Jere Ilon Mladinić svakodnevno dokazuju da se upornost, vedrina i prijateljstvo mogu suprotstaviti bilo kojoj prepreci.
Mateo je rođen s cerebralnom paralizom, a Jere mu je posljednje dvije godine osobni asistent. Ono što je počelo kao posao, preraslo je u neraskidivo drugarstvo nalik radnji filmskog hita „Nedodirljivi”.
„Dodijelili su mi jednog momka… Kad je došao, kliknuli smo odmah”, prisjetio se Jere svojih prvih susreta s Mateom, priznajući da o cerebralnoj paralizi dotad gotovo ništa nije znao. Danas zajednički obilaze splitsku Rivu, ispijaju kave na suncu, odlaze na judo treninge i večernje izlaske.
Mateo posebno ističe važnost slobode kretanja: „Ja sam isto čovjek, i meni isto treba da izađem. Izlazak mi puno znači.” Novi kombi s rampom i Jereova vozačka dozvola otvorili su im cijeli grad. „Nema gdje nas nema”, smije se Mateo.
Iako se, kako kažu, ponekad posvađaju poput svih prijatelja, obojica imaju jasne planove. Mateo se zalaže za bolju pristupačnost osobama s invaliditetom, dok Jere, nadahnut iskustvom asistiranja, studira socijalni rad u želji da sustavno pomaže drugima.
Posao osobnog asistenta mladima često nije privlačan, no Jere tvrdi da ga svaka minuta provedena s Mateom obogaćuje. Mateo pak naglašava da je teško pronaći vršnjaka voljnog preuzeti takvu odgovornost, zbog čega njihovo partnerstvo dodatno dobiva na vrijednosti.
Kad se dani ispune obavezama, večeri ipak čuvaju za druženje: „Volimo sve što vole mladi. Samo da nismo doma”, jednoglasni su Splićani. Njihova priča podsjeća da inkluzija ne počinje u institucijama, nego u običnim, svakodnevnim prijateljstvima koja brišu granice između „mogu” i „ne mogu”.