Premijera mjuzikla „Cabaret” Lea Mujića sinoć je službeno otvorila novu scenu Hrvatskoga narodnog kazališta, nazvanu HNK2, u mračnoj Adžijinoj ulici. Umjesto obećanog iskoraka, trosatna predstava ostavila je dojam muzejske razglednice Berlina 30-ih, bez prepoznatljive autorske vizije ili suvremene rezonancije.
• Prostor i atmosfera Nova dvorana, ledena crna kutija nalik privremenom vojnom skladištu, dočekuje gledatelje kinostolicama američke provincije. Orkestar je „sahranjen” gotovo četiri metra ispod pozornice, što glazbi oduzima snagu i sugerira da će se u budućnosti oslanjati na mikrofone i pojačala.
• Režija i koncept Redatelj i koreograf Leo Mujić odlučio se za povijesnu razglednicu Weimarskog Berlina, izbjegavajući paralele s današnjicom koje su obilježile slavne produkcije Harolda Princea, Boba Fossea ili Sama Mendesa. Fašizam ostaje tek „povijesni citat” – kratki bljesak kukastog križa koji prekida zaruke Njemice i Židova – dok se završnica svodi na ansambl u bijelim balonerima s tragovima isprane ružičaste boje, čime se, prema kritičarima, potvrđuje fatalistički konformizam, a ne provokacija.
• Glumački i glazbeni dometi Najzapaženije su interpretacije Mirte Zečević kao gorko-pragmatične Fräulein Schneider i Adalberta Turnera u ulozi toplog gospodina Schultza. Mlada Marina Žužić pjeva zavodljivo toplije od naslovne Sally koju utjelovljuje Lana Ujević Telenta, dok Ivan Colarić kao pisac Clifford korektno nosi ljubavnu priču. Koreografirane korske scene uredno su otplesane, no nedostaje elektrizirajuće sinergije cjelokupnog ansambla.
Glavnog ceremonijal-meštra igra Ivan Čuić čijom zaraznom energijom predstava povremeno oživi, ali režija mu uskraćuje queer slojeve inherentne svim kanonskim verzijama „Cabareta”.
• Kreativni tim Dramaturg Dino Pešut uspješno je prilagodio Kanderove i Ebbove stihove hrvatskom ritmu, dok dirigent Ivan Josip Skender vodi orkestar koji, premješten u duboki orkestralni „bunker”, gubi puninu zvuka. Scenograf Stefano Katunar i kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović zadržali su tamniji, gotovo prazan vizualni okvir bez prepoznatljivih autorskih intervencija.
• Zaključak „Cabaret” u HNK2 funkcionira kao solidno izrađen, ali nostalgičan mjuzikl koji malo riskira i malo govori današnjoj publici. Kritičari zaključuju da, ako je nova scena trebala biti prostor za umjetničku hrabrost, treba krenuti ispočetka; ako je pak zamišljena za komercijalno, apolitično repliciranje Broadwaya, Zagreb za to već ima druga kazališta.