Runovićka jutra ponovno odzvanjaju dječjim smijehom, a ispred lokalnih kafića sve češće se čuje živahan šušur na hrvatskom – znak da se nekada ispražnjena Imotska krajina polako, ali sigurno puni povratnicima.
Dugi niz desetljeća promet je prema Zapadnoj Europi bio jednosmjeran. Od kraja 19. stoljeća, a osobito nakon Drugoga svjetskog rata, tisuće Imoćana kretalo je prema, kako su je zvali, „obećanoj zemlji” – tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Zarađene marke podizale su kuće i kupovale stanove od Splita do Zagreba, ali su u domovini ostavljale demografsku pustoš i mnoge prekinute brakove. Danas se, međutim, karta okreće.
Prema podacima mjesnih vlasti, samo se prošle godine u Imotsku krajinu vratilo 17 obitelji iz Njemačke, drugih europskih država ili udaljenijih dijelova Hrvatske. U Lokvičićima je dom pronašla čak jedna francuska obitelj, a u Zagvozdu su se nastanili doseljenici iz BiH koji su sagradili kuću i upisali djecu u tamošnju školu. Nova brza cesta Imotski–Zagvozd, čija je gradnja predviđena uskoro, dodatno povećava privlačnost područja.
Potražnja za radnicima trenutačno nadmašuje ponudu. Građevinske tvrtke traže keramičare, knauf majstore i tesare, dok ugostitelji na Makarskoj rivijeri i u samom Imotskom ne mogu pronaći dovoljno konobara i kuhara – ne samo ljeti nego cijele godine. Rezultat je da su, od Ciste Provo do Runovića, vrtići popunjeni „kao šipak”; u Imotskom se ubrzano adaptiraju dva državna objekta za nove skupine, a u nekoliko općina grade se posve novi vrtići.
Najsvježiji primjer povratničkog vala je obitelj Marko (38) i Neda (34) Jakić iz Runovića. Nakon 11 godina rada u Münchenu, odlučili su spakirati kofere i krenuti ispočetka u rodnom selu. Danas Marko vodi obrt simboličnog naziva „MSI” – prema inicijalima djece Mare, Stipe i Ive – dok Neda kao medicinska sestra putuje na posao u Dom za starije u Makarskoj. Mara pohađa prvi razred, Stipe je u vrtiću, a jednogodišnju Ivu čuva baka.
„Nismo požalili ni trenutka”, kažu supružnici, zadovoljni što djeca odrastaju okružena obitelji i prijateljima. Slične priče čuju se diljem Krajine: povratnici ističu niže troškove života, blizinu mora i planine te činjenicu da je Hrvatska danas članica Europske unije, što olakšava kretanje kapitala i poduzetničke ideje.
Iako se nitko ne zavarava da će se višedesetljetni odljev stanovništva nadoknaditi preko noći, činjenica da se, kako mještani vole reći, „svjetla u kućama ponovno pale“, daje novu nadu. Ako gradilišta nastave tražiti majstore, a vrtići širiti kapacitete, povratnička priča iz Imotske krajine mogla bi postati model i za druge krajeve koje je pečalba ispraznila.