Trideset osam godina nakon Schwarzeneggerove originalne jurnjave, na velika se platna vratio „The Running Man”, ovaj put u režiji Edgara Wrighta i s Glenom Powellom u ulozi osuđenika Bena Richardsa.
Film iz 1987. otvorio je kultnom porukom – „THE YEAR IS 2012… UNTIL NOW …” – pa ponudio TV spektakl u kojem osuđenici bježe pred raskošno kostimiranim ubojicama. Wrightova inačica zadržava okosnicu, ali pravila okreće naglavce: Richards mora preživjeti 30 dana u stvarnom svijetu, pod neprekidnim nadzorom mreže letećih kamera, dok ga progone „huntersi”, privatna policija i građani koji ga lociraju posebnom aplikacijom. Producent ga pritom opisuje kao „quantifiably the angriest man to ever audition.”
Publika – nazvana Running Fans – prati program 24/7, kladi se na ishode i preko pametnih telefona navija ili se iživljava nad žrtvama. Josh Brolin preuzima ulogu beskrupuloznog TV voditelja Killiana, čija karizma podsjeća na stvarne reality zvijezde i političare.
Dok original parodira glad za nasiljem, nova verzija jedva da pretjeruje: stvarnost s Netflixovim „Squid Gameom”, YouTube izazovima MrBeasta i sportskim prijenosima grotesknih ozljeda već živi logiku „krv i kolačića”. Redateljev pokušaj satire stoga djeluje blijedo; gledatelj se više prepoznaje nego sablažnjava, posebice kad kadrima dominiraju energetska pića i konzervirana voda s logom, dok film istodobno proziva kapitalistički spektakl.
Zlosutni društveni detalji – golema nejednakost, kolone za lijekove, policijske racije pretvorene u show – nalikuju večernjim vijestima. Čak i futurističke sitnice, poput točne željeznice ili besplatnih uplata „direktno na ručni sat”, ne djeluju nevjerojatno nego poželjno.
Rezultat je djelo koje istodobno kritizira i slavi isti mehanizam: spektakularno nasilje prodano kao moralna lekcija. U Americi gdje je, kako film sugerira, „The Man” već na vlasti, čak i karikatura izgleda skromno. Publika će, dakle, odlučiti isto pitanje koje postavlja završni krič filma: „Well, Running Fans? Are we not entertained?”