Zvuk pljeska i uzvika oduševljenja prolomio se četvrti Bansilalpet u Hyderabadu kada je iz kamenitog zdenca potekao prvi mlaz bistre vode. Nakon 18-mjesečnog čišćenja, tijekom kojega je izvađeno oko 3 000 tona otpada, 17-stoljetni bunar stepeničar ponovno je postao izvor pitke vode – prvi put nakon četrdeset godina.
„Bilo je to pravo veselje vidjeti da se voda ponovno skuplja u bunaru nakon što smo uklonili četrdeset godina smeća”, kaže stanovnica Hajira Adeeb (45), koja je odrasla gledajući kako se nekadašnje opskrbno središte pretvara u odlagalište otpada. Danas ondje svakodnevno svraća: prostor je uređen, osvijetljen i opet služi okupljanju susjeda.
Za preobražaj je zaslužna arhitektica Kalpana Ramesh, koja je uz potporu telanganske Uprave za urbani razvoj i svog društvenog poduzeća Rainwater Project dosad obnovila 25 bunara u državi Telangana. Bansilalpet je zasad jedini koji već isporučuje pitku vodu, no Ramesh planira osigurati financije za ugradnju dodatnih filtara u svih 25 bunara. „Kad bi voda iz svih bunara postala zdravstveno ispravna, ljudi bi bili puno motiviraniji čuvati te sustave”, ističe.
Pritisak je ogroman: više od 600 milijuna Indijaca već trpi visoki do ekstremni stres zbog nestašice vode, a potražnja bi se, prema procjenama, mogla udvostručiti do 2030. godine. Nepravilni monsun, zastarjela infrastruktura i širenje kultura koje troše velike količine vode dodatno povećavaju ovisnost o podzemnim zalihama.
Obnovljeni bunari stepeničari – raskošne višerazinske građevine izgrađene kako bi se dopiralo do podzemne vode – stoga postaju ključni u borbi protiv tzv. „dana nula”, trenutka kada slavine presuše. Bansilalpetov uspjeh dao je nadu da bi povijesni inženjerski dragulji mogli ponovno spašavati žeđom ugrožene zajednice, baš kao što su to činili stoljećima.